Rasni zakoni i zločini država bivšeg britanskog imperija - 4. dio (Vel. Britanija)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 30 Lipanj 2017 19:03
Jedan od milijuna prizora iz Indije pod britanskom vlašću
“Mrzim Indijce. Oni su životinjski narod s životinjskom vjerom. Glad je njihova krivnja zato što se kote kao zečevi.” - Winston Churchill
Činjenica da su Britanci u Indiji za cielo vrieme okupacije, uz masovna ubojstva i politički terorizam, nad domicilnim pučanstvom prakticirali i jedan od najokrutnijih ekonomskih terorizama na svietu mnogima još nije poznata.
Pod britanskom vlasti u Indiji jedna za drugom redale su se gladne godine u kojima su od gladi skapavali milijuni i milijuni ljudi zato što su Britanci iz godine u godinu iz Indije odvozili većinu hrane.
Kroz 185 godina (od 1760. do 1945.), skoro svaka godina za pučanstvo Indije bila je gladna godina. Dok britanski službeni izvori danas “priznaju” da je u tom genocidu, koji su počinili njihovi predci, od gladi umrlo više od 85 milijuna Indijaca, oni vješto izbjegavaju napomenuti da poslie njihova odlazka i nezavisnosti Indije 1947. godine, u Indiji nitko nije umro od gladi.
Ali, iako vrlo grozna ta cifra od 85 milijuna nije ni blizu stvarnoga broja pučanstva koje je u Indiji umoreno u odprilike 200 godina njihove vladavine.
Služeći se brojenjem pučanstva (censusom) i drugim procjenama iztraživači su zaključili da je u indijskom holokaustu i genocidu, definiranom članku 2, UN konvencije o genocidu, poslie britanske invazije između 1757. i 1947. u tzv Britanskom protektoratu od nametnute gladi živote izgubilo 1,8 milijardi (miljardu osamsto milijuna) ljudi.
Nevjerojatna cifra, ali prema nalazima stručnjaka, podpuno točna.
Svatko tko dobro ne pozna mentalitet britanskih lordova upitati će, pa kako je moguće da su britanski tlačitelji, kršćani, mogli tako kompleno biti bezosjećajni prema nevinom indijskom pučanstvu?
Prije svega treba napomenuti da se za ove zločine u nikojem slučaju ne može kriviti onu veliku većinu britanskog “običnog” naroda (common people), nego samo i jedino njihovu aristokraciju; lordove, političare i svećenike.
Sve negdje do 1940ih u Vel. Britaniji jedino pripadnici aristokracije mogli su biti pilitičari, svećenici i častnici.
Sjetimo se da je od kojih 500 stranih dragovoljaca koji su se na hrvatskoj strani borili u Domovinskom ratu bilo najviše Engleza, običnih ljudi, dok su njihovi lordovi sve činili da Hrvatska nestane s lica zemlje.
Srž rasima , vjerske i antropoložke mržnje indijskoga naroda od strane britanske aristokracije jasno ocrtava izjava jednoga onodobnog iztaknutog britanskog anglikanskog misionara, Claudius-a Buchanan-a, koji je kao svećenik East India Kompanije proveo niz godina u Indiji i hvalio se da on dobro pozna Indijce i njihovu vjeru hinduizam.
Njegova izjava jasno ilustrira stav ondašnje britanske aristokracije: “Oni koji su imali najbolje prilike upoznati ih i oni koji ih znaju već duže vrieme slažu se da se ni istina, ni poštenje, čast, zahvalnost, ni blagodat ne mogu naći u grudima Hindusa. Pa kako i može biti drugačije? Hindu djeca nemaju moralne pouke. Kada stanovnici britanskih otoka (u koje ubraja i Irsku, nap. a.) ne bi imali moralnih poduka, bili oni bili moralni?
Hindusi nemaju moralnih knjiga. Oni nemaju moralnih bogova. Razbojnici i prostitutke sa svojom djecom i svećenikom dižu svoje ruke pred strahovitim crveno obojanim glinenim idolima, deformiranim i odvratnim kao i opačine koje pred njima propoviedaju.”
Tu se jasno vidi da je plan britanskih okupatora bio najprije dehumanzacija Indijaca kako bi ih se prikazalo kao divljake, pogane i nevjernike koji su uronili u “tamu hinduizma”. Zato su, prema britanskim misionarima, britanski vladari imali divinsko pravo “osloboditi Indijce od hinduizma”.
Na temelju toga, u Hayleybury koleđu, isto poznatom kao East India College, “vrlo pristojni bieli kršćanski ljudi” stvorili su planove za zauzimanje Indije i decimiranje njezina pučanstva. Među iztaknutiim studenatima ovoga koleđa bili su podkralj (viceroy) Indije Sir John Lawrence i guverner Bombaya Sir Richard Temle.
Sve tadašnje britanski sulude teorije “socijalnog inženjeringa” koje su dovele do strahovitih zločina genocida u Indiji učene su u ovom koleđu.
Jedan od najgorih bio je podkralj Indije 1876. - 1880., “Mesar” lord E.D. Lytton, koji ne samo da nije imao nikakva osjećaja za umiruće milijune ljudi, nego je sve činio da im sprieči dopremu bilo kakve pomoći.
I onda kada bi odlučili da polumrtvim ljudima daju i minimum hrane Britanci bi od njih zahtievali da za nju najprije moraju raditi. Većina njih je bila toliko izcrpljena da su skoro svi umli prije nego bi tu hranu dobili.
Lord Temple je u Izživljavanju nad umirućim pučanstvom otišao i korak dalje. On je organizirao koncentracijske logore vrlo slične onim kasnijim - nacističkim.
Ljudi već napola mrtvi morali su bosi pješačiti stotine milja do tih logora koji nisu bili ništa drugo nego paklene jame. Povrh toga Temple je za od glada skapavajuće ljude u tim logorima uveo obroke hrane koji su bili manji od onih u nacističkim logorima kao napr. Buchenwald, u kojem je 1944. godine obrok zatvorenika imao vriednost od 1.627 kalorija, dok je Templeov bio 1500 kalorija.
Za 450 grama riže dnevno, napola mrtav Indijac je morao pod okrutnim indijskim suncem raditi 9 sati. Ali ni taj “veliki dar” od 450 grama riže nije bio namjenjen samo za njega, on je njime trebao prehraniti i obitelj ako ju je imao.
Templeov plan je bio specifično uređen da se što više naroda odvrati od dolazka u njegove logore i tako britanskim vlastima smanji financijski teret.
Ova britanska politika sustavnog masovnog ubojstva naroda je vrlo slična onoj nacističkoj o uništenju “nepoželjnih”, samo što je bila mnogo, mnogo masovnija.
Podkralj lord Lytton, dok izdaje zapovied da se svaka vijest o masovnom umiranju od gladi u Indiji supresira, istovremeno u Kalkuti organizira veličanstvenu proslavu u čast kraljice Viktorije. Za vrieme te proslave samo u Madras provinciji od gladi umire 100.000 ljudi.
The Bengal Famine
Winston Leonard Spencer-Churchill
Za vrieme 2. svj. rata, samo 1943. godine Vel. Britanija bez imalo obzira na posliedice iz Bengala izvlači većinu hrane. Te godine od gladi u Bengalu ugiba između 3 i 4 milijuna ljudi. Kako bi spriečile da sviet sazna o tim golemim zločinima britanske vlasti rabe zakone ratne cenzure. A kada je vijest ipak procurila Britanci svaljuju krivnju na “prirodne faktore”; helminthosporium oryzae fungus, te suše i tajfune koji su slanom morskom vodom potopili polja riže.
Tog je uistinu i bilo, ali povrh toga što su oduzeli i u Britaniju odvezli svu hranu koju su mogli utrpati u svoje brodove, obću glad su prouzročile serije dodatnih britanskih drakonskih odluka.
Jedna od njih bila je zapovied da se u obalnim područjima Bengala spale svi čamci i brodovi i unište sve zalihe riže i druge hrane, “da nebi pali u ruke Japancima”, koji su već bili zauzeli susjednu britansku koloniju Burmu.
Što je još gore, u to vrieme umjesto da pokušaju spasiti ove milijune ljudi od strašne smrti, britanske vlasti u prvih 7 mjeseci te godine iz Indije izvoze 700.000 tona riže “za potrebe britanske vojske i civila”. Povrh toga, golemi brodovi krcati pšenicom iz Australije prolaze uz obalu Indije, ali Britanci niti jedno zrno neće upotriebiti da spase berem neke ot tih umirućih ljudi. Svi brodovi nastavljaju ploviti prema Vel. Britaniji.
Ali što je najstrašnije od svega, čim su sačule za ovu tragediju Ujedinjene Američke Države i Kanada nude britanskoj vladi pomoć u hrani i medicini specifično određenu za Bengal, ali London to odbija.
Zašto se britanska vlada ponašala tako nehumano?
Indijski učenjaci danas vjeruju da je to u najvećoj mjeri bila posliedica mržnje britanskog “ratnog heroja” Winstona Churchilla. Uz mnoge druge to potvrđuje i ova činjenica: Čak i onda kada su visoki britanski službenici, kao državni tajnik za Indiju Leopold Amery i novi podkralj Indije Sir Archibald Wavell, pokušali dobaviti hranu milijunima umirućih ljudi, Churchill je to blokirao i zabranio.
Gorljivi imperijalist Churchill je znao da “Dragulj britanske krune” - Indija, ide prema svojoj nezavisnosti i, povrh svega drugog, zato je još više mrzio indijski narod.
Za vrieme jednog sastanka Ratnog kabineta u Londonu on je bez imalo ljudskog osjećaja svojim lordovima izrekao onu njegovu: “Mrzim Indijce. Oni su životinjski narod s životinjskom vjerom. Glad je bila njihova krivnja zato što se kote kao zečevi” .
Kad mu je netko jednom rekao da sve više naroda u Indiji umire od gladi, Churchill mu je podrugljivo odgovorio da on jedino žali što Mahatma Gandi još nije među mrtvima.
“Posvećeni” britanski ratni vođa, Sir Winston Leonard Spencer-Churchill, “koji je Europu spasio od Hitlera”, bio je jedan od najbezćutnijih monstruma u novijoj poviesti. U mnogo čemu jednak Staljinu, Hitleru, Mao Tse-tungu, Titu i Pol Potu. U mnogo slučajeva gori čak i od njih.
Bio je ljudska nakaza, izgleda i manerizma svinje, koja nije imala ni minimum osjećaja odgovornosti za grozne zločine koje je počinila protiv mnogih naroda. Pijandura koji je dnevno pio flašu prošeka i flašu brandy-a. Neizliečivi alkohiličar, šizofrenik i umobolni zločinac, koji je u Titine klaonice poslao više od pol milijuna nevinih hrvatskih žrtava, dvanaest tisuća slovenskih i više od milijun i pol Kozaka, Ukrajinaca, Rusa, Bjelorusa i drugih u Staljinove.
Za sve to danas negovo ime u Kanadi i drugim zemljama Britanskog Commonwealth-a nose stotine škola, ulica i autoputova. On je među anglosaksonima i njihovim komunističkim “saveznicima” slavljen kao neka vrsta grotesknog paganskog božanstva.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
