Rasni zakoni i zločini država bivšeg britanskog imperija - 5. dio (Vel. Britanija)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 07 Srpanj 2017 19:04
Lord E. D. Lytton “The Butcher of India”
I poslie njezine nezavisnosti 1947. godine Indijom su znali harati razni “prirodni faktori” suše i tajfuni, kao napr. u predjelima Bihar-a 1966-67., ali pravovremenom intervencijom indijskih vlasti to nije prouzročilo sveobću glad i dovelo do pomora milijuna ljudi.
Da su britanski lordovi u sebi imali i trunak humanizma i samilosti, da su za vrieme svoje dviestogodišnje vladavine Indijom poduzeli samo minimum preventivnih mjera nikada ne bi bilo došlo do ovih masovnih pomora. Umjesto žaljenja i zgražanja nad zločinima svojih predhodnika oni danas licemjerno oplakuju ljude “koji u Indiji gladuju” i o tome prave blesave filmove kao što je “Slumdog Millionaire”.
Ideološka okosnica iztriebljenja nepoželjnih
Za svaki genocid ili holokaust potrebna je određena ideologija koja pogoni ubitačne strojeve, kao napr. ona islamskih invadora u 16. stoljeću, koji su u ime svoje vjerske ideologije u Indiji počinili strašne masakre, ili oni u Goa-i koje su počinili Portugalci u ime kršćanstva.
Jednom kada ideologija pribavi opravdanje za masovna umorstva, metode rabljene za njihovo postizanje su samo “pribor”, kao napr. spaljivanje živih Indijaca na lomači jer nisu htjeli preći na kršćanstvo ili islam.
Prema tome, prvo pitanje koje se treba postaviti britanskim lordovima je: Koja i kakova ideologija je bila pogonska sila britanskoga imperija?
Jednostavan odgovor je: Podjarmljivanje drugih naroda, orobljavanje tuđe imovine i, nešto u manjoj mjeri, širenje njihova branda kršćanstva.
Samo površan pregled dokumenata iz toga doba jasno dokazuje da je to pravi dogovor.
Drugo pitanje je: Kako je za britanske “kršćanske” tlačitelje bilo moguće biti tako kompletno bezosjećajnim prema tim milijunima mrtvih i umirućih Indijaca?
Ako ljude drugačije od sebe smatrate humanim bićima, nemoguće je da ne budete dirnuti njihovim izpaštanjem.
Ali jednom kad ih vi ,kao “ortodoksni vjernik” počnete smatrati “primitivnim divljacima” ili “neznabožcima” sličnim životinjama koje treba goniti u određenom pravcu, vaši normalni osjećaji humanizma prestaju postojati. Istinski kršćaninni ne bi ni životinje tako tretirao.
Hrani Engleze, koga briga za Indijce
Za vrieme svih gladomora koji su se za vrieme britanke vladavine događali u tzv. ‘Britanskom Raju’, u Indiji nije bilo stvarne nestašice hrane. Ustvari, za vrieme najgorih pomora višak žitarica bio je izvožen iz Indije. Ovu tvrdnju ništa ne ilustrira bolje nego dokumenti britanske East India Company, u kojima se može vidjeti da su goleme količine riže i pšenice transportirane iz Indije dok su milijuni Indijaca umirali od gladi.
U tri godine 1876. - 1879., samo u provincijama na sjeveru Indije od gladi umire 10 milijuna ljudi. U iste te tri godine Britanci iz Indije izvoze oko tri milijuna tona riže i isto toliko pšenice. To je bez ikakve sumnje bio namjeran čin genocida.
Etika civiliziranog čovjeka diktira da se gladnim ljudima mora dati hrana, bez ikakvih uslova, ali očito to načelo nije vriedilo za britanske lordove i monarhe.
Izcrpljujući porezi i brutalne metote njihova ubiranja
A što su Britanci činili da barem umanje strahovita izpaštanja indijskoga naroda? Ništa! Absolutno ništa! Britanski tirani i njihovi kolaborateri, indijski izdajnici, najprije bi seljake prisilili da im po najnižim cienama prodaju sjeme određeno za iduću sjetvu, onda bi im ga kasnije nudili za tri ili četiri puta više ciene. Tako su stotine i stotine tisuća seljaka ostale bez jedine mogućnosti da prehrane sebe i svoju obitelj.
Povrh toga, ne obzirući se na to što jadni seljaci nisu imali čime prehraniti sebe i svoje obitelji, britanske metode za ubiranje poreza se nisu mijenjale.
Onaj tko nije imao čime platiti bio je protjeran sa svoje zemlje. Kako bi tiranima mogli platiti te poreze, polumrtvi seljaci su prije smrti prisiljavani za svoje tlačitelje uzgajati mak (za proizvodnju opiuma), lan i indigo.
Usjevi kao lan vrlo dobro su uspievali u indijskoj zemlji, ali su imali tzv. side effect koji je poslie njega zemlju činio neplodnom za žitarice. Povrh toga britanski paraziti su propisali porez čak i na prirodni gnoj - kravlju balegu.
Sve zemlje, koje su poslie od gladi umrlih ili prognanih seljaka ostale puste postale su vlasništvo Britanske krune.
Prije dolazka Britanaca, za vrieme vladavine Mugala (Mongola) u Indiji porezi na bruto prihod kretali su se između 16 i 17%, ali i ta stopa je bila fleksibilna tako da je u neplodnim godinama bila mnogo niža, a u godinama u kojima su harale razne vremenske nepogode porezi su bili u podpunosti suspendirani.
Ali pod tiranijom britanskih “kršćana” nije bilo takvih humanitarnih odgovora na godine u kojima su od glada umirali milijuni Indijaca. Bez obzira na sve, porez od 33% morao se plaćati Britanskoj kruni. Nu ni to nije bilo sve. Povrh toga temeljnog poreza indijski seljaci su morali plaćati poreze za uporabu; puteva, škola, pošte, vode itd., tako da su svi ti porezi zajedno u najviše slučajeva bili viši od ukupne vriednosti seljačkih posjeda.
Kada seljak nije bio u stanju platiti porez Britanci bi mu jednostavno zaplienili svu hranu.
Neto efekt ovakvog porezovanja bio je onemogućiti seljaku i najmanju mogućnost da u rodnim godinama ušpara barem nešto novca.
Anglo-Boer rat
Predci južnoafričkih Boera, nizozemski Huguenoti i Niemci bili su prvi bielci koji su se 1652. godine doselili u Južnu Afriku, većinom u predjele oko Rta Dobre Nade.
Kao poznati vrlo radini ljudi oni su uskoro uspjeli razviti bogatu privredu; poljoprivredu, vinogradarstvo, ribarstvo itd.
I sve je išlo dobro sve dok za njihov prosperitet nisu saznali pohlepni Britanci koji su, kao i svugdje drugdje, odmah odlučili Boere i njihovo vlasništvo staviti pod svoju kontrolu. Poslie nekoliko neuspjelih oružanih sukoba Britancima 1814. konačno uspieva pobiediti Boere.
Ne želeći biti robovima britanskog okupatora, poslie te britanske pobjede ponosni Boeri (njih oko 10.000) napuštaju svoja ognjišta i 1835. godine polaze na Great Trek (Dugi put s volovskom spregom) prema sjeveru.
Taj dugotrajni i vrlo težki put trajati će 7 godina. Boeri su zastali na visoravnima u predjelu Natal gdje su uzpostavili svoje nezavisne republike; Oranje-Vrijstaat, Afrikaans (na engleskom Orange Free State) i Zuid-Afrikaansche Republiek (Južnoafrička Republika), poznata i pod nazivom Transvaal.
Pod skoro nemogućim uslovima Boeri (na nizozemskom “farmeri”) vrlo težko su radili da u tim svojim republikama izgrade kakav takav život sebi i svojim obiteljima. Ali, i tu su se neprestano morali boriti protiv britanke najezde.
Njihov vođa bio je otac šesnaestero djece Paul Kruger, koji je bio poznat po svojoj hrabrosti i snalažljivosti u bitkama. Kruger je ubio prvog lava kad mu je bilo samo 14 godina i sudjelovao u bitkama protiv agresivnog Zulu plemena “Matabele”.
Odkriće zlata u Transvaalu, 1886. godine, dokončalo je i boersku nezavisnost i nanielo smrtnu opasnost njihovim mladim republikama.
Kao što se u poviesti uviek događa, najvažniji aspekti Anglo-Boer sukoba izašli na svietlo mnogo kasnije kada je 1979. britanski poviestničar Thomas Pakenham odkrio do tada dobro skrivane detalje o konspiraciji britanskih kolonista i židovskih financiera za izazivanje rata u Južnoj Africi za to da bi se dočepali boerskih rudnika zlata i dijamanata.
Najpoznatiji među njima su bili; bogati engleski kapitalist, homoseksualac Cecil Rhodes, koji je išao toliko daleko da je, silom oružja i golemim prevarama, u Africi uzpostavio svoju državu koju je nazvao Rhodezija (današnja Zimbabwe) i vulgarni Židov iz iztočnog Londona, Barnett Isaacs sa svojom grupom ambicioznih židovskih gangstera i lopova, koji će odigrati glavnu ulogu u izazivanju tzv. Boerskog rata.
Njih su financirale najbogatije svietske židovske obitelji Rothschild i Oppenheimer.
Poslie izazivanja rata, u kojem će Britanci počiniti strašne zločine nad Boerima, njihova kompanija ‘De Beers’ preuzeti će u Južnoj Africi kontrolu nad više od 90% rudnika zlata i diamanata.
U dvadesetom stoljeću podpunu kontrolu nad ovim kartelom preuzeti će njemačka židovska obitelj Oppenheimer, koja je zajedno s Rothschikdima imala kontrolu nad skoro svim bankama u Njemačkoj, u čijim kasama je bilo pohranjeno i ovo i skoro sve drugo silno bogatstvo u zlatu i diamantima.
To zlato, dijamante i druge vriednosti Oppenheimeri, Rothschildi, Wernher Beit i drugi Zionisti tajnim će kanalima 1917. iz Njemačke prebaciti u Englesku i Ameriku i tako
Njemačku, koja je već bila sugurna u pobjedu, dovesti u bankrot. Tako je Njemačka izgubila 1. svj. rat.
Ono što se kasnije dogodilo jest da je, radi lopovštine i izdaje te male grupe židovskih super-kriminalaca većuna Niemca postala ozlojeđena na sve Židove, iako je velika većina njih bila podpuno nevina. To je 1933. na vlast u Njemačkoj dovelo manijaka Hitlera, koji svojoj mržnji nije znao granica.
Manijaka vrlo sličnog Churchillu i Staljinu. Ova potonja dvojica počinili mnogostruko više zločina od Hitlera.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni
Zvonimir R. Došen
