Rasni zakoni i zločini država bivšeg britanskog imperija - 6. dio (Vel. Britanija)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 14 Srpanj 2017 19:04
Lord H.H. Kitchener
Barbarizam britanskih ‘heroja’
Lord Kitchener, novi britanski zapovjednik u Južnoj Africi rabi taktiku britanske vrste “etničkog čišćenja” u ratu koji su mnogi u Britaniji smatrali već dobivenim.
U nemilosrdnom ratu protiv jednoga čitavog naroda, on svojim trupama naređuje da; unište sve boerske usjeve i domaće životinje, spale sve farme, a sve žene i djecu otjeraju u “camps of refuge” (koncentracijske logore).
Kad za za njih sazna, sviet će biti zaprepašten grozotama tih logora.
Britanski stil ratovanja opisao je 1902. mladi boerski general Jan Smuts (koji će kasnije biti premijer Južne Afrike) ovako: “Lord Kitchener je u obje Boer republike počeo rabiti metode nevjerojatnog barbarizma i jezivosti koje krše najelementarnije principe međunarodnih pravila o ratovanju.
Sve farme i sva sela bila su spaljena i podpuno uništena. Svi usjevi uništeni. Sve životinje, koje su pale u ruke Britanaca, poklane.
Temeljni princip iza Kitchenerove taktike bio je ne pobiediti u direktnim sukobima s boerskim komandosima, nego indirektno preko nemoćnih žena i djece.
Ovo kršenje svih međunarodnih zakona ustvari je prava karakteristika nacije koja uvijek glumi izabranog sudca nad običajima i ponašanjem svih drugih naroda.”
John Dillon, irski zastupnik u britanskom parlamentu, 26. veljače 1901. diže svoj glas protiv strieljanja ratnih zarobljenika i drugih zločina koje Kitchener čini i čita pismo jednog i britanskog častnika u Južnoj Africi:
“Zapovied lorda Kitchenera je; spaliti i uništiti sve zalihe hrane, pašnjake itd., zaplieniti sva goveda, konje i svu drugu stoku, ne ostaviti ni najmanje hrane za stanovništvo i strieljati sve zarobljenike. Ovu zapovied ja sam osobno dobio od najvišeg generala u Južnoj Africi, tako da tu nema nikakve grieške. U uputama vojnicima se kaže da svi muški Boeri moraju biti ubijeni tako da ni jedan od njih ne bi kasnije mogao pričati o onome što je vidio. Vojnicima je također naređeno da slobodno pljačkaju sve što nađu u kućama, bez obzira je li netko iz njih sudjelovao u ratu ili nije.” U istom pismu stoji da je “Lord kitchener zapovjedio da nijedan vojnik ne smije dovesti ni jednog boerskog zarobljenika. Svaki onaj koji bi to učinio morati će zarobljeniku davati pola svoje hrane. Mi zato ne uzimamo zarobljenike. Bilo je ostalo nešto ranjenih Boera. Mi smo ih sve pobili.”
Na koncu svog izlaganja Dillon pita britanske lordove: “Da je Njemačka u svome maršu na Pariz (1870.) spalila svu zemlju i pretvorila je u divljinu, a francuske žene i djecu stjerala u koncentracijske logore gdje bi tisuće njih umrlo od gladi i svakovrstnih nepogoda, zar se čitava civilizirana Europa ne bi digla na noge da ih spasi?”
Novinarka Emily Hobhouse, koja je posjetila neke od ovih koncentracijskih logora, opisuje što je tamo vidjela: “Zarobljenicima je oduzeta odjeća, u logorima vlada glad, grozničava djeca leže na goloj zemlji i masovno umiru.
Otvoreni kamioni puni žena i djece izloženi su ledenoj kiši i danima ostavljeni pokraj željezničke pruge, bez hrane i zaklona.
U logorima djeca prolaze najgore. Ona se bez potrebne izhrane u nesnošljivoj vrućini jednostavno suše i umiru.
Ovi logori nisu ništa drugo nego namjerna masovna umorstva djece.”
U izviješću britanskom parlamentu Hobhouse opisuje prizore iz jednoga od tih logora smrti: “Šest mjeseci staro diete na majčinom krilu izdiše posliednji dah života. Diete koje se počelo oporavljati od kozica poslano je iz bolnice u logor prije nego je moglo hodati i bliedo leži na goloj zemlji.
Malo dalje, djevojka stara 21 godinu umire na nakakvim nosilima. Njezin otac kleči pokraj nje, dok njezina majka drži dvoje druge djece koja umiru, jedno je staro pet a drugo šest godina.”
Povrh svega ovoga u logorima vlada epidemija tifusa, kozica i srdobolje, od kojih u roku od tri tjedna samo u logoru Mafeking umire 400 osoba.
U ovim logorima Britanci su držali 116.572 djece i žena, što je odprilike bilo 25% boerskog naroda. Do završetka rata (prema britanskim ocjenama, koje su sigurno mnogo manje od stvarnog broja) u njima je od gladi i bolesti umrlo 27.927 osoba. Golema većina njih (22.074) bila su djeca izpod 16 godina starosti.
Istovremeno, Britanci su u koncetracijskim logorima držali i 115.000 afričkih urođenika, crnaca, koji su radili za bogatije Boere. Njih 12.000 ostavilo je svoje živote u tim kampovima smrti.
Većina aristokracije u Vel. Britanije nije željela čuti “priče” o tim zločinima pa, odzvanjajući sentiment britanske gospode, London Times u svom editorijalu piše da su “sve te primjetbe neodgovorne, ako ne i subverzivne.”
Držeći se načela “my country right or wrong”, editor Timesa kaže: “Kada je nacija u bitci u kojoj je ugrožena njezina pozicija u svietu, dužnost je svakoga građanina, bez obzira na njegovo političko mišljenje, da se u najmanju ruku sustegne od smetnje i obstrukcija politici svoje zemlje.”
Propaganda
Kako bi opravdali ove goleme zločine, britanski propagandisti u ovome ratu, kao i u svim drugim njihovim ratovima, u javnost promiču množtvo zlobnih laži i podvala.
Britanske novine, svećenici i ratni korespodenti izmišljaju stotine lažnih priča o Boerima kao “podmuklim i arogantnim zločincima nad nevinim britanskim civilima”.
“Ovim izmišljotinama nije bilo granice”, piše povjestničar Philip Knightley,
jedna od tih bio je naširoko prikazivani film u kojem se vidi kako Boeri napadaju na šator Crvenog križa i u njemu ubijaju sve doktore, med. sestre i ranjenike.
Kasnije je ustanovljeno da je film bio snimljen u predgrađu Londona,Hampstead Heath, a sve osoblje u filmu bili su britanski glumci.”
Notorni homoseksualac Cecil Rhodes, piše o svome “velikom cilju”: “Zašto mi ne bi formirali tajno družtvo s jednim jedinim ciljem - unapređenje Britankoga imperija, podjarmljivanje čitavoga neciviliziranog svieta pod britansku vlast i reintegriranje Amerike za stvaranje jednoga imperija za anglo-saksonsku rasu.’
Do konca 1900te godine britanske snage su zauzele sve veće boerske gradove, željezničke pruge i sve komunikacije.
Paul Kruger, čovjek koji je personificirao odpor svoga naroda britanskoj najezdi, bio je prisiljen pobjeći u egzil. Do konca iduće, 1901., godine boerske vojne snage spale su na svega 25.000 gladnih, izcrpljenih, vrlo slabo opremljenih i širom Republike razštrkanih ratnika.
U proljeće 1902., s gotovo čitavom njihovom zemljom pod neprijateljskom okupacijom, suočeni sa šest puta brojnijim britanskim snagama, ostatci boerskih ratnika ugroženi su kompletnim uništenjem i prisiljeni zatražiti primirje i (31. svibnja) s Britancima podpisati ugovor kojim britanskoga kralja Edwarda VII. priznaju za svoga suverena.
Paulu Krugeru, u egzilu daleko od njegove voljene zemlje, ova predaja pala je na srce kao težak kamen. Podpuno skršen umro je u Švicarskoj dvije godine kasnija.
Grad Kitchener
Oko 100 km zapadno od Toronta, glavnoga grada kanadske države Ontario, nalazi se grad Kitchener, kojega su u 19. stoljeću izgradili njemački doseljenici.
Njemački imigranti, među kojima je bio velik broj vjerske sekte Menonita ili, kako ih neki zovu, Amiša, doselili su na ovo područje 1820ih, donoseći sa sobom svoj (njemački) jezik, vjeru i kulturnu tradiciju.
Kao vrlo radina i disciplinirana zajednica ovi doseljenici su u kratko vrieme izkrčili velike površine zemljišta i na njima izgradili bogate farme, a u središnjem dijelu podigli svoje novo naselje, kasnije grad, New Berlin, u kojem su razvili razne grane industrije.
Ovi njemački imigranti stvaraju jedno novo njemačko-kanadsko družtvo kakovog nije bilo nigdje drugdje u Kanadi i postaju važan dio kanadske industrijske i političke elite.
U svome gradu oni otvaraju osnovne škole, crkve i druge važne institucije u kojima je njemački temellni jezik.
Prilikom posjete New Berlinu, u proljeće 1914., kanadski glavni guverner (predstavnik britanske krune u Kanadi) u svome govoru reče: “Za mene je od velikog interesa da je većina građana Novog Berlina njemačkoga podrietla. Ja vrlo dobro poznam njihove izvanredne sposobnosti, obzirnost na detalje, uztrajnost i vjernost velike teutonske rase, s kojom sam i ja u vrlo blizkom rodu. Siguran sam da će ove urođene kvalitete vas učiniti dobrim Kanađanima i vjernim građanima Britanskoga imperija.”
Ova rečenica o “dobrim Kanađanima i vjernim građanima Britanskoga imperija” zvuči paradoksalno, zar ne? Ona je uistinu paradoksalna za sve, osim Kanađana anglo-saksonskog podrietla, koji su nedavno uz dosada neviđenu pompu, (koja je nas koji u Kanadi plaćamo visoke poreze stajala 500 milijuna dolara) 1. srpnja, slavili stopedesetu godišnjicu kanadske državnosti.
A o kakvoj državnosti se tu radi? Do 1. srpnja 1867. Kanada se zvala britanskom kolonijom (Colony of British North America), a od toga datuma sve do 1960ih britanskim dominionom (British Dominion of Canada), što ustvari znači jedno te isto. Rieč dominion potječe od latinske rieči dominus (gospodin, gospodar), što jednostavno znači da je izravni gospodar Kanade idalje bila Velika Britanija.
Da tu nema nikakve zabune potvrđuje i činjenica da kanadsko državljanstvo nije postojalo sve do 1947. godine. Svi stanovnici Kanade do tada su bili britanski subjekti (British Subjects). Ali, kada se u obzir uzme činjenica da je Pierre Eliot Trudeau tek 1982. ‘repatrirao’ kanadsku konstituciju (ustav), koja je do tada bila u Vel. Britaniji, mora se postaviti pitanje u kakvom formatu može postojati država čiji su stanovnici svi do jednoga državljani neke druge države i koja nema svoj ustav?
Iako je Kanada i dan danas podanik(ca) krune jedne druge, strane, države njezini povjesničari, političari i većina naroda, vjeruju da je ona od 1867. u podpunom smislu samostalna, o nikomu neovisna suverena država.
Na suprot tome, iako je Hrvatska kroz čitavo vrieme od ugovora Pactae Conventae pa kroz sve asocijacije s Mađarima i Austrijancima imala svoje banove, Sabore i druge izričito nacionalne institucije, a od 1941. do 1945 svoju u svakom pogledu suverenu državu, većina današnjih hrvatskih povjesničara (ne mislim na jugofilsko smeće poput raznih Jakovina, Klasića i njima sličnih) stalno trabunjaju o nekakvih njihovih “900 godina” nepostojanja hrvatske države do ove današnje Croslavije - kako je pravilno nazva hrvatski ratni heroj general Željko Glasnović.
Antinjemački sentiment
Prema popisu stanovništva 1914., 73 % stanovnika Novog Berlina bili su njemačkoga podrietla, od kojih je više od 90% bilo rođeno u Kanadi.
Početkom 1. svj rata u Kanadi se probudio jak antinjemački sentiment pogotovo među kanadskim vojnicima, koji su u rat išli pod geslom “For King and Empire” (Za kralja i imperij).
Šef gradske pošte (anglo-sakson) šalje vlastima peticiju da se prestane dostava pisama i paketa adresiranih na “Berlin”. Skupština grada Kingstona šalje vladi peticiju s istim zahtjevima.
Vojnici 118. bataljuna, 5. ožujka 1916., iz crkve Sv. Mateja u N. Berlinu izvlače i na smrtno ime premlaćuju protestantskog pastora Reinholda Tapperta, zato što je u svojoj prodici rekao: “Ja se ne stidim reći da volim Njemačku, zemlju mojih otaca!”
Nekolika mjeseca kasnije (28. lipnja 1916.) na “demokratski” način izglasano je da se ime grada promieni u “Kitchener”, u čast britanskom ratnom zločincu lordu Horatiu Kitcheneru, koji je prije tri tjedna (5. lipnja 1916.) umro u Londonu.
Od 15.000 stanovnika N. Berlina za promjenu imena glasalo je 346 glasača.
Demokracija par excellence, zar ne?
Grad je službeno preimenovan 1. rujna 1916. godine.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
