‘Unternehmen Weitsprung’ - Podhvat koji bi, da je uspio, bio radikalno promienio poviest dvadesetog stoljeća (3. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 18 Kolovoz 2017 19:03
Struggle among top war criminals - three against one
Točno vrieme Staljinova dolazka u Tehran nitko nije znao. Tehransko uzletište, Qualeh Morgi, bilo je već više mjeseci pod strogom kontrolom NKVD-a.
Kada se C-54 spustio na uzletište Roosevelt je u invalidskim kolicima snesen sa zrakoplova, postavljen u automobil i odvezen u američko veleposlanstvo. Za američke vojnike koji su dočekali zrakoplov ovo je bio prvi put da su vidjeli Roosevelta i naravno da su bili začuđeni da je njihov predsjednik nepokretni bogalj , jer to je bila tajna za koju većina američkoga naroda nije znala.
U američkom veleposlanstvu Roosevelta i njegovu pratnju dočekali su veleposlanik Louis Goethe Dreyfus i Rooseveltov osobni ‘troubleshooter’ u Rusiji i Srednjem Iztoku, brigadir Patrick Hurley.
Prije nego je odpremljen u njegovu spavaću sobu Roosevelt je poslao poruku Staljinu da tu večer dođe na večeru u američko veleposlanstvo. Za koji sat vremena umjesto Staljina došao je veleposlanik Mihail Maksimov i prenio mu Staljinovu poruku kako mu je ‘žao što ne može doći jer je vrlo umoran’. OSS agent Gary Kerr u svome opisu Tehranske konferencije pak piše da ‘Staljin nije bio umoran nego je bio u velikom strahu jer je znao da je Tehran pun njemačkih agenata, pa se nije usudio izlaziti iz sovjetske ambasade.’
Dok je Roosevelt uspio u Tehran doći uglavnom neprimjetno, britanski veleposlanik Sir Reader Ballard je Churchillu pripremio doček koji je postao pravi cirkus - ono što u Americi zovu super-lampoon.
Kako bi i tu prikazao britansku ‘superiornost’ , Ballard je na svakih 50 metara duž ceste od uzletišta do britanske ambasade postavio jednog nenaoružanog iranskog paradnog konjanika. To je privuklo tisuće radoznalih osoba svih vrsta koje su popunile prostore između konjanika. Svakome u Tehranu je bilo jasno da će tuda proći neka vrlo važna ličnost.
Svakome osim njemačkih agenata. Za to se pobrinuo Ernst Merser koji je Winifreda Oberga, Hans Ulricha von Ortela, Lothara Schoellhorna i druge agente koji su se sada okupili u njegovoj kući, uvjerio da ‘Velika tri’ još nisu stigla.
Pukim slučajem Merserova je kuća postala komandni i kontrolni centar za Operaciju ‘Dugi skok’. Da nije bilo Wande Pollak i sulude misije njezina oslobađanja, ni Oberg, niti ijedan drugi agent ne bi se našao u Merserovoj kući, a time i u mreži britanske SOE.
Vjerujući da je Merser njemački agent, Oberg mu je u povjerenju objasnio kako je on u Tehranu radi planiranog atentata na ‘Veliku trojicu’ i naglasio mu da o tome nikome ne smije govoriti. I Merser nije o tome nikome progovorio niti jednu rieč. Nikome osim Percy-a Downwarda-a.
Staljin ne vjeruje nikome
Kasno u subotu na večer 27. studenog, Molotov je nazvao šefa Rooseveltovog Lend-Lease programa Averella Harrimana i britanskog veleposlanika u SSSR-u Archibalda Kerr-a da u pola noći dođu na sastanak u sovjetsko veleposlanstvo.
Molotov im je na sastanku objasnio da je Tehran pun njemačkih agenata koji planiraju atentat na Staljina, Churchilla i Roosevelta, te da bi ‘radi sigurnosti’ bilo najbolje da se Churchill i Roosevelt presele u Sovjetsko veleposlanstvo.
Churchill je to odbio, a Roosevelt je jedva čekao da bude što bliže Unle Joe-u i bez oklievanja pristao.
Kako Kerr navodi u svojim memoarima, svatko imalo upućen je znao da Staljinovu čežnju da Roosevelta dovuče u svoju ambasadu nije pobudila ni njegova ‘darežljivost’, ni briga za Rooseveltovu sigurnost, nego želja da njegovi agenti mogu prisluškivati sve što će Roosevelt razgovarati sa svojim savjetnicima.
Kako u svojim memoarima navodi Staljinov osobni tajnik Boris Bažanov, svatko (osim glupoga Roosevelta, nap. a.) je znao da je prisluškivanje prijatelja i neprijatelja oduvijek bio bitan dio boljševičke politike.
Reilly piše kako je za vrieme ručka u sovjetskoj ambasadi, 29. studenog, Churchill najavio da on ‘želi maršalu Staljinu uručiti dar koji mu šalje britanski kralj George VI.’, pa su se svi premjestili u jednu veću prostoriju.
Kada su vojnici britanske počastne straže u prostoriju dovukli jedan oveći sanduk, ‘od nikuda je u sobu dojurio čitav vod agenata NKVD-a s uperenim odkočenim ruskim ‘PPŠ-41’ automatima’.
Kada je sanduk konačno otvoren Churchill je iz njega izvukao draguljima ukrašen mač, za koji je rekao da je to britanski ‘Mač časti’. Kasnije će reći da je taj mač izrađen u ‘čast braniteljima Staljingrada’, pa će ga preimenovati u ‘Mač Staljingrada’.
Churchill je mač ceremonijalno predao Staljinu, ovaj je nešto promrmljao i dodao ga Rooseveltu koji je, poslie dugog bezveznog brbljanja o boljševičkom ‘čeličnom srcu’, mač predao maršalu Vorošilovu. Vorošilovu je mač izpao iz ruku i lupio o mramorni pod, našto ga je ‘Staljin sav crven u licu ‘pogledao s tako ubojitim pogledom da je jadni maršal vjerojatno pustio u gaće’.
U sriedu ujutro 1. prosinca, Percy Downward, Peter Ferguson, Merser i Čapat u dva automobila jure kroz Tehran. Zahvaljujući Merseru, Britanci su saznali za adrese sigurnih kuća u kojima su se krile preostale grupe Sonderlehrganga.
Hans von Ortel i Josef Schnabel već su bili uhićeni, a Winifred Oberg i Lothar Schoellhorn su bili pod nadzorom.
Nu u kući gdje se krio Rudolf von Holten-Pflug i njegovih pet komandosa Downward, Ferguson i družina naišli su na prizor koji nisu očekivali. Umjesto šestorice Niemaca našli su dva mrtva Iranca koji su ležali na podu u lokvama krvi.
Dan prije Merser i Ferguson su Ebtehaju obećali veliku svotu novca ako im pomogne uhititi Holten-pfluga i njegovu grupu. On je u kuću poslao grupu svojih gangstera koji su na prevaru razoružali Niemce, povezali ih, ostavili dva naoružana stražara da ih čuvaju dok Downward i Ferguson dođu po njih. Svi drugi su otišli da proslave svoj uspjeh.
Za vrieme akcije nisu primietili da R. Goreči, tumač koji je Niemcima prevodio s njemačkog na farsi, nije bio prisutan.
Kad je Ebtehajeva grupa napustila kuću, Goreči se prišuljao ubio oba stražara, odvezao Niemce i zajedno s njima pobjegao u drugu sigurnu kuću.
Taj dan poslie podne Merser je Oberga i Schoellhorna odveo ‘na sastanak s drugim grupama’. Taj ‘sastanak’ bio je s agentima britanskog SIS-a, koji su ih povezali i odvezli u zatvor. Svi njemački komandosi, osim Holten-Pflugove grupe sada su bili u uhićeni i zatvoreni.
Uzprkos svim problemima von Holten-Pflug nije odustajao od namjere da na svaki mogući način pokuša izvršiti planirani atentat. On je svoje ljude podielio u tri grupe - po dva čovjeka, koji će naoružani strojosamokresima (Schmeisserima) MP40 i bombama pokušati izvršiti atentat na ‘Veliku trojicu‘ na njihovom putu prema uzletištu.
Ali Ebtehaj je uskoro saznao za mjesto gdje su se Niemci skrivali i stupio s njima u dodir. Poslie dosta dudog razgovora s Holten-Pflugom on se uvjerio da Niemci uobće nisu znali za njegovu vezu s grupom onih gangstera, pa ih je pozvao da se prisele u podrum njegove kuće ‘gdje će biti podpuno sigurni’. I, kako je obećao, kad su Niemci došli on ih je odveo u zamračen podrum - gdje su ih čekali Downward, Ferguson i njihovi agenti.
Dupli agent Ernst Merser je napustio Iran i, s hrpom novca koji je dobio od Amerike i Vel. Britanije, otišao natrag u Švicarsku. Poslie završetka rata živio je na jugu Fracuske i često je viđen kako u bogato opremljenoj jahti plovi Mediteranom.
Za svoje usluge Ebtehaj je s veseljem od Fergusona primio 100.000 američkih dolara.
Nu njegovo veselje nije dugo trajalo. Kad je došao u banku da novac položi na svoj račun bio je uhićen jer je ‘pokušao banci podvaliti krivotvoreni novac’.
Nije se imao komu požaliti, jer Ferguson je već bio napustio Iran.
Što bi se dogodilo da je operacija uspjela?
Glavna namjera operacije bila je dekapitacijomSaveznika stvoriti konfuziju u njihovoj ratnoj mašineriji.
Može se zamisliti do kakve reakcije bi bilo došlo u Ujedinjenim Američkim Državama, Britanskom Imperiju i Sovjetskom Savezu, da su usred rata njihovi narodi, a pogotovo njihovi vojni i politički lideri, čuli vijest da su njihovi vođe ubijeni u Tehranu.
Što se tiče Ujedinjenih Američkih Država na to pitanje je lako odgovoriti.
U paragrafu II. američke konstitucije jasno se kaže da ‘u slučaju iznenadne smrti predsjednika Ujedinjenih Država, njegova funkcija devolvira na podpredsjednika’.
U studenom 1943. taj podpredsjednik bio je deklarirani komunist Henry A. Wallace, koji bi u svakom slučaju boljševicima podilazio čak više i od Roosevelta.
Ali njegov problem je bio u tome što je on, na suprot Rooseveltu, bio omražen velikoj većini naroda, pa bi najvjerojatnije došlo do pobune, ili barem neposluha, kako u političkim tako i u vojnim krugovima.
U Velikoj Britaniji stvari su bile malo kompliciranije. Kada je 1941. Britanija bila na rubu poraza, uza sav njihov toliko razvikani demokratski sustav, Britanci su Churchilla smatrali nezamjenjivim vođom - svojim Führerom.
I Churchill je imao svoga ‘nasliednika’, Anthony-a Eden-a, ali i Eden je bio u Tehranu pa bi da je atentat uspio vjerojatno i on bio ubijen. Kralj George VI. bi vjerojatno u tom slučaju na čelo postavio nekog nekarizmatičnog lorda koji ne bi znao što treba činiti s ionako šturo organiziranim snagama Commonwealth-a.
U Sovjetskom Savezu sva moć je bila u Staljinovim rukama, a svi potencijalni protivnici, barem kako je on mislio, likvidirani u predratnim čistkama. On je (kao i njegov učenik J.B.T.) sam sebi dao čin ‘maršala nad svim maršalima’ i, kao J.B.T., nije mislio da će ikada umrieti, pa nije smatrao da mu je potreban nasliednik.
Povrh toga, kao i svi drugi komunistički razbojnici, on je bio okružen najgorim psihopatima, pa je vrlo dobro znao da ako ijednoga od njih imenuje svojim nasliednikom da će ga taj pokušati što prije likvidirati.
Ipak, među prvima koji su u to doba bili na visokim pozicijama bili su Vjaćeslav Molotov, Lavrenti Beria, Kliment Vorošilov i, kako neki smatraju, Georgij Žukov. Ali u dobro pripremljenoj akciji Sonderlehrganga i Molotov, koji je uvijek bio u Staljinovoj blizini, bi poginuo. Za Vorošilova nitko nije imao puno rešpekta, a Žukov je bio vojnik a ne političar. Beria, koji se uvijek nalazio negdje iza zastora, bi vjerojatno stao živ, ali od njega su strahovali i iz dna duše ga mrzili svi boljševici, pa bi on bezupitno bio među prvima koji bi u borbama za Staljinov tron bili likvidirani. To će se, kako znamo, dogoditi poslie Staljinove smrti 1953. godine.
U prosincu 1943. nije na ni jednom frontu bilo nekih većih savezničkih pomaka. Radi velikih hladnoća i iznemoglosti protivničkih snaga, na Iztočnom frontu došlo je do kompletnog zastoja.
U Italiji saveznička ofenziva, koja je od početka invazije u rujnu te godine vrlo težko napredovala, zaustavljena je na neprobojnoj ‘Gustav liniji’ sjeverno od Napulja, pa se nameće pitanje što bi u toj situaciji poduzeli ljudi bi došli na kormilo savezničkih država da su Staljin, Churchil i Roosevelt bili u likvidirani u Tehranu?
Mnogi vojni stručnjaci vjeruju da bi u sovjetskom Politbirou došlo do međusobnih obračuna, a oni koji bi u tim obračunima izplivali na vrh ne bi imali ni ‘Staljinovu karizmu’ , ni vjeru u pobjedu, pa bi bili bi prisiljeni s Njemačkom zatražili primirje, na koje bi Hitler, poslie poraza u Staljingradu, sigurno pristao.
Britanija bi ostala sama i ne bi imala drugog izlaza nego s Njemačkom koja je u to vrieme još bila vrlo snažna, podpisati primirje, jer Amerikanci bi gubitkom boljševičkog fronta najvjerojatnije napustili europsko bojište i sve svoje snage prebacili u rat s Japancima.
U tom slučaju bili bi spašeni milijuni ljudskih života, jer mnogi narodi Iztočne i Srednje Europe, među njima i hrvatski narod, ne bi izgubili svoju slobodu i ne bi doživjeli holokaust koji su, s blagoslovom Zapadnih saveznika, doživjel u post-ratnom komunističkom paklu.
Rat s Japncima eventualno bi završio američkom pobjedom, ako za ništa drugo onda za to što bi Amerika tada sve svoje snage mogla skoncentrirati na to bojište.
Ako ne prije, i taj rat bi vjerojatno završio najzad do 1945., ali sigurno ne bi bio završio onako kako je završio. Ne bi došlo do holokausta Hirošime i Nagasakija, jer ne bi bilo ‘Operacije Paper Clip‘ i one grupe vrhunskih njemačkih znanstvenika bez kojih Amerika za barem još nekoliko godina ne bi ibila u stanju proizvesti nuklearno oružje.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
