Jesu li ovi Bošnjaci uistinu potomci neandertalaca? (1. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 27 Listopad 2017 19:05
“Odrežite komad kruha s gornjom i donjom korom, pa izrežite sredinu. One dvie kore što vam ostanu to vam je Hrvatska s Dalmacijom, a ona sredina što ste je izrezali iz hrvatskog kruha to ste iz Hrvatske izrezali Bosnu i Hercegovinu.” (Antun Radić).
Slušam na jednoj video kazeti na internetu kako, uz mnoge druge gluposti, jedan od ovih novih bošnjačkih ideologa kaže: “Mi Bošnjaci smo tu bolan već dvadeset hiljada godina.” Takva luđačka konstatacija ne može značiti ništa drugo nego da on vjeruje da su današnji Bošnjaci potomci davno izumrlih neandertalaca.
Ti “bošnjački ideolozi”, među kojima prednjače Muhamed Filipović “Tunjo”, Mustafa Cerić i Bakir Izetbegović, riedko kad spominju četnike koji su ih masovno klali, a Titine partizane koji su ih isto tako klali, slave kao osloboditelje, a u svim njihovim govorima usta su im puna mržnja na ustaše, koji su ih spašavali od genocida.
Uzprkos tim i takvim glupostima, neki se Bošnjo prošle godine u biltenu nekakvoga Bosanskog Kongresa buni na viceve o “glupom Sulji”, jer da degradiraju intelektualnu vriednost Bošnjaka.
A kakav intelekt imaju oni koji obožavaju i slave masovne ubojice svoga naroda, a iz dna svoje duše mrze one koji su ih od njih branili, najbolji je primjer ovaj bošnjački “akademik” Filipović, koji je u zadnjih 50 godina pet puta promienio svoju nacionalnost, ako se to uobće može zvati nacionalnošću.
Na suprot onim Hrvatima islamske vjere kao što su bili; Rasim Filipović, Savfet-beg Redžepašić Bašagić, Džafer Kulenović, Alija Nametak, Ahmet Muradbegović, Enver Čolaković i tisuće drugih, on je kao Meša Selimović i Ćamil Sijarić utjelovljenje onoga “najzamršenijeg nesretnika koji je do jučer bio ono što danas želi zaboraviti. Luda koja je zabezeknuta stala na pola puta, s nejasnim osjećajem stida zbog svoga porjekla”.
Tko su bile prve ustaše?
“Kada je Berlinski Kongres ovlastio Podunavsku Monarhiju da okupira Bosnu i Hercegovinu turska je vlada, doduše, prosvjedovala, nu nemoćna oduprieti se povukla je svoje posade u času kada je austro-ugarska vojska dobila zapovied da pređe preko Save. Da Turskoj bude lakše podnieti taj udarac, Berlinski je Kongres svoju odluku prividno ublažio time što je bilo rečeno da Bosna i Hercegovina ostaju i dalje pod vrhovničtvom Turske, a Austro-Ugarska da će samo izvršavati vrhovnička prava, dok bude podpuno uzpostavljen red iako je svakome bilo jasno da okupacija ima biti trajne naravi i da je Turska time konačno izgubila ove dvie zemlje.
Nu ako se je Turska s mišlju pomirila i od odpora odustala nisu se time mogli pomiriti neki bošnjački muslimani. Oni su se odmah spremili na davanje odpora oružanom rukom. Najugledniji begovi stavili su se na čelo odpora i podigli obći ustanak.
Borbene jedinice, koje su u ustanku i odporu sudjelovale, prozvaše se ustaška vojska, a borci ustaše.
Oružje, kakvo je onda bilo u uporabi; uglavnom puške i kubure što su se odnapried nabijale puščanim prahom i olovom, te sablje i hanđžare, su imali, nu nema dvojbe da su im turske posade, prije nego su se povukle, ostavile nešto oružja, napose topova.
Te su ustaške jedinice bile postrojene gotovo po cieloj zemlji nu neprijateljska vojska je naišla na jak odpor uglavnom na dva mjesta, to jest kod Doboja i na Borcima kraj Jezera gdje su ustaše dali velike i u poviesti ovjekovječene bitke.
Odmah izpod mjesta Jezera, to jest tik do mosta što je spajao glavnu cestu Jajce-Varcar sa središtem mjesta, razširuje se Pliva u malo jezero, a koji kilometar niže u veliko jezero, ili “gjol”, kako su ga Jezerani turskom riečju zvali.
Ono se nakon, po prilici pet kilometara, u bučnim slapovima opet suzuje u rieku.
Duž ciele desne obale uzdiže se Otomalj planina, a lievu obalu ograđuje strma stjenovita uzvisina na kojoj je puklo valovito polje Borci.
Tim poljem morala je proći okupacijska vojska u pravcu Jajca i tu su je dočekale jezerske ustaše. Put koji je vodio uz jezero izprepleli su žicom i zatrpali zaprekama, pa je tako moralo bezuvjetno doći do bitke na Borcima.
Ustašama je zapoviedao najugledniji jezerski beg Filipović. Bitka je bila vrlo žestoka i krvava. Nakon započete bitke bila se na bojište spustila magla pa su okupacijske jedinice bile izgubile orientaciju te su pucale jedne na druge dok ranarnici nisu po olovu (tanadi) u ranjenicima ustanovili zabunu, nakon čega je vatra prestala, a bitka se nastavila kada se magla digla.
Pod Filipovićevim zapovjedničtvom nalazio su se osim brojnih jezerskih ustaša i znatan broj ustaša iz Jajca, nu unatoč tome i unatoč hrabrom i junačkom držanju, te unatoč velikim gubitcima na strani okupacijske vojske, ustaše su morale podleći.
Okupacijska je vojska imala puške s nabojima (“mecima”, kako se to danas u Hrvatskoj liepo piše na “srpskohrvatskom”, nap. a.), što joj je davalo veliku prednost pred ustaškim kuburama i puškama koje je trebalo puniti prahom i nabijati, a osim toga okupacijskoj vojsci je pristizalo pojačanje dočim su ustaški borci bili jedni te isti u cieloj bitci, neprestano u borbi na sablje i handžare.
Ova je bitka uglavnom i odlučila s odporom odnosno okupacijom, jer je odpor poslie nje u drugim krajevima bio manji. Na njezinu su uspomenu ostali obzidani grobovi častnika okupacijske vojske nad kojima je podignut i mali spomenik nedaleko ceste pri svršetku jezera, te ustaška pjesma, koju je narod spjevao, a još mnogo godina kasnije pjevao kao koračnicu na melodiju koja je pola vieka kasnije u ustaškoj oslobodilačkoj borbi za uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske postala ustaškom koračnicom i u Državi službenom koračnicom iza Državne himne.
U Jezeru za tihih večeri kada bi Otomalj bacao svoju dugu sjenu na tiho jezero što se na jasnoj mjesečini zrcalilo poput srebrenog ogledala, tajnovito bi brujali i gubili se nad bljeskavom plohom, reći bi nepomične vode, zvuci pjesme:
U ranama na Borcima leži ranjenik,
Ne plaši ga grom pušaka, ni topova rik.
Puška puca, a top riče, barut miriše,
A ustaša na Borcima ranjen uzdiše.
Kada bi jezerske age i begovi mirno sjedili na kavanskoj hasuri i zamišljeno odbijali dimove iz dugačkih čibuka, sigurno su njihove turobne misli lutale po Borcima gdje su ponosno odbijali okupacijsku vojsku i jamačno je u njihovoj podsviesti tinjao žižak uvjerenja da su se ondje borili ne za tursko carstvo, nego opet jednom, kao i njihovi pradjedovi u davnoj prošlosti, proti tuđinskom kralju na čijoj glavi je sijala kruna Svetoga Stjepana, za čiji je sjaj eto opet morala teći hrvatska krv, kao da joj nisu bili dovoljni svi oni potoci hrvatske krvi što su natopili europska polja, od njemačkih ravnica do Balkanskoga gorja i Jadranskoga mora.
A i ovoga je, kao tolikih puta, tekla hrvatska krv na obje strane, krv bošnjačkih ustaša i krv hrvatskih vojnika, krv Hrvata koji ne traže ništa drugo nego da žive slobodni u svojoj vlastitoj domovini i državi, a koje je sudbina od vremena do vremena opetovano bacala u krvave bitke u suprotnim taborima.
Da ova žalostna činjenica dobije i vidni biljeg, nije mogla izostati ni okolnost da je s jedne strane zapovjedao okupacijskom vojskom Hrvat general Filipović (barun Josip, nap. a.), a s druge strane ustašama Hrvat vojvoda, jezerski beg Filipović.
Nu krv nije voda. Nakon što je general Filipović okupirao cielu Bosnu (Hercegovinu je okupirao general Šokčević), nije mu junačko srdce dalo mira da se ne navrati u Jezero i da se ne vidi sa svojim hrvatskim bratom suparnikom, begom Filipovićem.
I sastali su se u Jezeru, kao da su stari znanci, kao pravi rođaci i prijatelji.
“Što bi ti beže bio od mene učinio da si me živa uhvatio”, upitao je general bega.
“Vjere mi brate, da sam te u bitci susreo bio bih ti odsjekao glavu, a da sam te iza bitke uhvatio bio bih ti pružio bratsku ruku, da ti stisnem junačku desnicu k’o što si je ti meni stisnuo”.
Dva Filipovića su se zagrlila i razstala kao dva prava hrvatska viteza, a očito u njihovim hrvatskim glavama nije se mogao poroditi nakazni pojam “ratnih zločinaca”.
(Dr. Ante Pavelić u knjiz “Doživljaji”)
Ovaj Tunjo Filipović nije potomak jezerskoga bega Filipovića, on je potomak nekoga katoličkog raspopa koji je, kao i Mićo “Omer-paša” Latas, poslie što je počinio neku svinjariju iz “Austrijske Hrvatske” pobjegao u “Tursku Hrvatsku” gdje nije samo prešao na islam, nego, ako je suditi po njegovom današnjem potomku, postao prava poturica.
Tko je vršio genocid nad bosanskim i hercegovačkim muslimanima, a tko ih je branio?
U knjizi “Zemlja bez pravde” komunistički ratni zločinac Milovan Đilas piše da su se posebno velika klanja muslimaskoga življa u Sandžaku dogodila u razdoblju između Prvoga i Drugog svietskog rata. I u njegovoj kući, piše Đilas, bilo je predmeta opljačkanihi z muslimanskih kuća. U tim pokoljima posebno se proslavio “vojvoda” Radomir Putnik. - “Gospodine đenerale, bele zastave!”, povikali su neki njegovi oficiri kada su nenaoružani i mirni muslimanski seljaci u znak predaje počeli mahati plahtama.
Nije tu bilo nikakve pobune, nikakvog ustanka, sve su to bili obični mirni seljaci.
“Ne vidim nikakve zastave - pali!”, uzviknuo je “vojvoda” rulji koja je jedva dočekala da počne vršiti “srpsku zavetnu misao”.
Međunarodna komisija koja ja kasnije došla na zgarišta spaljenih sela ustanovila da je broj poklanih muslimana bio nekoliko desetaka tisuća. I to je bilo sve.
Srbi svi i svuda
One koje se nije pobilo trebalo je “prevaspitati” i preodgojiti u Srbe.
Srbijansko “opravdanje” za to “prevaspitavanje” opisao je u svom govoru dr. Albert Bazala, koji je 1926. godine održao u beogradskoj skupštini:
“Mi smo se uvijek borili protiv toga da je vjera kriterij narodnosti. Ali eto, ne samo da se danas vjeruje da su svi pravoslavni ‘eo ipso’ Srbi, nego, gospodo, vidite, čuje se vrlo često u razgovoru sa gospodom sa raznih strana da su i muslimani Srbi...Tu se njima određuje narodnost. Gospodin ministar prosvjete jučer u odgovoru gospodinu doktoru Kraftu iznio je jednu tezu o određivanju narodnosti koja je, mislim, jako pogibeljna, tezu da državna vlast ima odrediti nacionalnost.
Mislio sam reći, bivši ministar prosvjete, gospodin Pribićević. Gospodo, katolicima se dopušta da mogu biti Hrvati, ali da su i oni zapravo pokatoličeni Srbi.
To mišljenje ovdje je uzgajano, a i danas se uzgaja i da je to tako, ja ću vam za to pružiti dokaze. Bukvar (početnica, nap. a.) za osnovne škole sastavili su Veselin Đilasović i Đura Terzin i taj bukvar odobren je od ministarstva.
Veselin Đilasović je prosvjetni inspektor , a Đura Terzin učitelj.
A sad da vidimo što se u tom bukvaru kaže: Ahmet i Alija nose fes. Fesovi su im crveni kao paprika. Fes nema oboda, ali ima kićanku. Alija i Ahmet se ne krste, nego klanjaju kao Turci. Jesu li alija i ahmet Turci? - Nisu. Zašto nisu Turci? Jer ne znaju turski.
Kako govore sa svojima u kući? Govore srpski. Pa onda su Alija i Ahmet Srbi. Tako je!
Alija i Ahmet su Srbi muslimanske vere.
Franjo i Antun se ne krste sa tri prsta. Krste se šakom. Tako se krste i Nemci i Madžari. Jesu li Franjo i Antun Nemci? Ili MadžarI? - Nisu. Kako oni govore u kući? Govore kao i mi. A šta smo mi? - Mi smo Srbi. Pa šta su onda Frano i Antun? Oni su Srbi katoličke vere!...”
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
