Jednostrana interpretacija genocida
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 20 Listopad 2017 19:02
National Holocaust Monument u Ottawi
U Ottawi, glavnom gradu Kanade, nedavno je dovršen spomenik holokausta ‘National Holocaust Monument’. Samo dan poslie njegova odkrića na mjestu na kojem je bila plaketa posvećena jednom dielu žrtava 2. svj. rata mogle su se vidjeti samo rupe gdje su bili zasuni. Plaketa je uklonjena na zahtjev židovskih organizacija zato što na njoj nije bilo napisano da su Židovi u 2. svj. ratu bili glavna meta genocida.
Spomenik je odkrio ministar-predsjednik Justin Trudeau koji, kao ni skoro svi drugi, nije primjetio ništa sporno s onim što je pisalo na plaketi. Ali nije trebalo dugo čekati na prigovor židovskih organizacija. Martin Sampson iz Centra za Izrael i Židovske Poslove (Centre for Israel and Jewish Affairs) kaže da je pogrje[ka odmah uočena i da ju je vlada priznala.
Federalna ministrica baštine, Mélanie Joly odmah je izjavila da će plaketa biti nadomještena novom, kazavši kako je “kanadska vlada obvezna izgrađivati više inkluzivno družtvo i da Nacionalni holokaust spomenik komemorira šest milijuna Židova, kao i pet milijuna drugih žrtava koje su ubijene za vrieme holokausta.”
Nije potrebno biti previše načitan da čovjek dođe do spoznaje da ova dama kada spominje onih “drugih pet milijuna žrtava”, kao i velika većina njezinih kolega na Zapadu, misli samo na one žrtve nacizma koje nisu bile Židovi.
U svome govoru Joly dalje kaže da “on (spomenik) stoji kao opomena na opasnost od mržnje, rasizma i netolerancije, dok afirmira poštovanje za ljudska prava i dostojanstvo.” Kako se vidi na slici spomenik je izgrađen u vidu Davidove zviezde, ali kako vidimo za židovsku zajednicu ni to nije dovoljno.
Holokaust je rieč koja proizlazi od grčkih rieči: holos, “cielo” i kaustos, “spaljeno”. Ona bi, prema današnjem tumačenju, trebala biti sinonim za svaki genocid: destrukciju ili masovne pokolje jednoga naroda, kataklizam, katastrofu itd, a ne izključivo za nacistički pokolj nad Židovima. Za naziv zločina zločina nad njihovim narodom za vrieme 2. svj.rata Židovi su najprije bili uzeli hebrejsku rieč “HaŠoah” (katastrofa), a onda je netko ocienio da se, radi boljeg razumievanja u gentile (ne-židovskim) krugovima, umjesto nje uporabi rieč holokaust.
Nu nitko Židovima ne osporava pravo da se ovdje, ili bilo gdje drugdje, bore za priznanje zločina nad svojim narodom, ali ako je holokaust sinonim za zločin genocida uobće, onda, zacielo, i svi drugi narodi imaju pravo tražiti isto priznanje za genocide počinjene nad njima. Nitko nema moralno pravo spominjati samo genocid koji su počinili nacisti, a prešućivati, zataškavati i niekati one (mnogo veće) koje su počinili komunisti.
U knjizi “Crna Knjiga Komunizma: Zločini, Teror i Represija”, poznati francuski povjesničar Stéphane Courtois navodi da je u komunističkim genocidima živote izgubilo 94 milijuna ljudi:
65 millijuna u Narodnoj Republici Kini
20 millijuna u Sovjetskom Savezu
2 millijuna Kambodiji
2 millijuna u Sjevernoj Koreji
1,7 milijuna u Etiopiji
1,5 millijuna iu Afghanistanu
1 millijun u Iztočnom Bloku***
1 millijun u Vietnamu
150.000 u Latinskoj Americi
(***Taj “Iztočni Blok je Titina Jugoslavija, ali, kao i svi drugi, i Courtois ovdje izbjegava imenovati jednoga od najvećih zlotvora.)
Courtois tvrdi, i dokazima podkriepljuje, da su komunizam i nacizam dva vrlo malo, skoro neznatno, različita totalitarna sustava i da je komunizam odgovoran za umorstvo oko sto milijuna ljudi u 20. stoljeću, što je deset puta veći broj od žrtava nacizma. On također, na temelju nepobitne dokumentacije, tvrdi da su Nacional-socialisti svoje represivne metode kopirali od onih boljševičkih i da “jednosmisleni fokus na genocid nad Židovima u namjeri da se Holokaust okarakterizira kao jedinstveno zlodjelo koje su počinili nacisti spriečava procjenu drugih epizoda puno veće golemosti koje su počinili komunisti”.
Nu tome se ne treba čuditi kad se zna da poslie svakoga rata pobjednici pišu poviest.
Ovdje, a ponekad i na nekim drugim mjestima spominje se pet milijuna “drugih žrtava”.
Te “druge žrtve” bi trebale biti sve ostale žrtve nacizma koje nisu bile Židovi, ali kako izgleda kad ih se i spomene njih se uvijek izbjegava imenovati.
Na neprestano naglašavanje žrtava nacizma svaki razborit čovjek prisiljen je upitati - a što je s žrtvama komunizma koje su i prema ovim gore umanjenim brojkama najmanje deset puta veće od nacističkih? Zar one ne zaslužuju isto takove spomenike, perpetualno naglašavanje i pietet?
Na spomeniku holokausta Yad Vašem, koji je u Jeruzalemu podignut 1953., uklesana je i ona već svakome poznata srbokomunistička izmišljotina da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 osoba, iako vrlo su graditelji Yad Vašema dobro znali da broj žrtava u Jasenovcu nije bio ni jedan posto od toga broja, osim ako su tu ubrojene i žrtve koje su na tom mjestu pobili Titini krvnici u one tri godine postojanja toga logora poslie završetka rata.
Ali mi Hrvati nemamo pravo za sve to uvijek kriviti samo druge, jer (izuzev nekoliko častnih osoba kao što su: Igor Vukić, Blanka Matković, Stipo Pilić, Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović, gen. Željko Glasnović i mali broj drugih) mi razasuti u stotine raznih grupica već 26 godina čekamo da netko drugi svietu ukaže na koministički zločin genocida nad hrvatskim narodom.
Umjesto da se organiziraju u jednu jaku organizaciju naši intelektualni prvaci akademici, povjesničari, profesori, doktori matematičari, fizičari i drugi, osnivaju nekakve etičke sudove u kojima povremeno izriču zakonski nevažeće osude nad jugokomunističkim nakazama: Mesićem, Josipovićem, Pusićkom, Stazićem, Teršeličkom i drugima, a ovi im se na to smiju i pokazuju im ‘bosanski grb’. Jjedina pravedna osuda za takve tipove je kakvo zgodno drvo i komad konopa. A onoj slinavoj nakazi što stalno brblja o ustaškoj zmiji treba čim prije dati priliku da osjeti kako boli njezin ugriz.
Trebamo se upitati postoji li još ijedna druga zemlja na svietu čija vlast ne samo da ne želi dostojno pokopati svoje žrtve, nego ih iz dana u dan vrieđa. Ima li negdje država u kojoj se dižu spomenici krvnicima njezina naroda sličan onome u Srbu.
Što bi se napr. u Izraelu dogodilo onima koji bi u Tel Avivu ili nekom drugom mjestu podigli spomenik nacistima ili u Jeruzalemu postavili bistu nekohg Hitlerovog “Lole”?
Ako Židovi mogu imati svoje zaštitne i vrlo efektivne organizacije kao što su: JDL (Jewish Defence League), ADL (Anti-Defamation League), B’Nai B’Rit i druge, zašto mi ne možemo osnovati našu CDL (Croatian Defence League)?
Jedna takva organizacija imala bi moć u Europskom parlamentu, Organizaciji Ujedinjenih Naroda i drugim forumima inzistirati da se utjelovi jedna nepristrana međunarodna komisija koja bi mit o Jasenovcu i drugim srbskim i boljševičkim lažima izpitala i znanstveno obradila.
Zašto mi ne možemo učiniti ovo što su prije desetak godina učinili Česi:
Praška deklaracija
U prvim točkama ove deklaracije se nalaže:
“Priznanje da mnogi zločini počinjeni u ime komunizma budu ocienjeni kao zločini protiv čovječanstva na isti način kako su nacistički zločini ocienjeni u Nürnberškom sudu, upozorenje za buduća pokoljenja, te formulacija zajedničkog pristupa s obzirom na zločine totalitarnih režima, ‘inter alia’ komunističkih režima, i širom Europe pobudi svjesnost o zločinima komunističkih režima.
Europski i međunarodni pritisak za efektivnu osudu prošlih komunističkih zločina i efikasnu borbu protiv još uvijek postojećih komunističkih zločina, te prepoznavanje komunizma kao sastavnog i strašnog diela evropske zajedničke poviesti i usvajanje obćeuropske odgovornosti za zločine počinjene u ime komunizma.
Osuda komunizma, izobrazba (učenje u svim školama) o komunističkim zločinima, progon i osuda komunističkih zločinaca utemeljenjem međunarodnog suda za komunističke zločine unutar Europske Unije, podizanje spomenika žrtvama svietskoga komunizma i redukcija mirovina i socijalne pomoći svim komunističkim zločincima.”
U rezoluciji se dalje kaže:
“Komunistički režimi su počinili, i u nekim slučajevima još čine zločine protiv čovječanstva u svim zemljama Centralne i Iztočne Europe i drugim zemljama gdje je komunizam još živ ( jasan primjer je Hrvatska nap. a.).
Prema međunarodnom pravu, zločini protiv čovječanstva nisu podvrgnuti statutom određenom zastarjevanju, međutim, osude kmunističkih zločinaca u zadnjih 20 godina podpuno su nezadovoljavajuće.
Mi desetcima milijuna žrtava komunizma ne smijemo uzkratiti njihovo pravo na pravdu....”.
Već godinama slušam kako se za lustraciju komunističkih zločina nad hrvatskim narodom naši ljudi oslanjaju na E.U. Rezoluciju 1481 koju je 2006. ratificiralo Vieće Europe. Ali kako izgleda nikome nije jasno da ona uobće nije ratificirana, jer je za nju glasalo manje od jedne trećine članova. Od 153 prisutna člana (od ukupno 317), “za” je glasalo samo 99 članova, “protiv” 42 člana (komunisti i “socijalisti”), a 12 je odbilo glasati.
Prije nego je primljena u tu novu masonsku umjetnu tvorevinu Hrvatska je morala izvršiti neke izmjene u ionako antihrvatskom zakonodavstvu i sudstvu kako bi što lakše mogla; abolirati sve srbske pobunjenike bez obzira na to jesu li ratni zločinci ili nisu, obtužiti, aktivno progoniti, hapsiti, na duge robije osuđibati ili izručiti u Den Haag hrvatske branitelje, tzv. manjinama dati prava koja ne postoje u nijednoj drugoj državi na svietu, financirati otvoreno antihrvatske udruge, supresirati “fašizam”, promovirati “antifašizam” i što šta drugoga. Nigdje u tim zahtjevima niti jednom riečju ne spominje se ni lustracija, ni osuda komunističkih zločina.
Za one koji imalo poznaju poviest sila koje upravljaju tom novom umjetnom tvorevinom to nije nikakvo iznenađenje. Prve među “jednakim” članicama su Francuska i Njemačka. U Francuskoj i danas imate mjesta s imenom Staljingrad i Kremlj, u Parizu ulicu “Petra I. od Srbije”.
A današnji Niemci, nekoć ponosni teutonski narod, pretvorili su se u nekakvu vrstu dezorientiranih debelih poltrona koji sebi za vođu , evo već po četvrti put, biraju podpuno nesposobnu već dobro otrcanu staru vreću Angelu Merkel.
Bismarck, Hindenburg, Ludendorff i drugi stari ponosni njemački prvaci sigurno se okreću u svojim grobovima.
Mi od takovih “demokrata” nemožemo očekivati nikakvo razumievanje, a kamoli pomoć. Ako u ovim olovnim vremenima želimo preživjeti kao narod, jedino što možemo (i moramo) učiniti jest ono što su učinili Česi, Poljaci, Mađari, Litvanci i svi drugi narodi, osim nas Hrvata.
Ako se ni time ne rieši problem s tom jugokomunističkom bandom, onda se mora riješiti onim metodama kojima je 1995. riješen problem s velikosrbskim agresorom.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
