Haaški tribunal je udruženi zločinački podhvat svietskih moćnika
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 22 Prosinac 2017 19:03
Send in the Clowns
When injustice becomes law, resistance becomes duty.
(Kad nepravda postane zakon, odpor postaje dužnost.)
Međunarodna sudbena lakrdija poznata pod imenom International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY) je svojevrstan, do sad nezapamćeni fenomen. Pravosudna nakaza, pravo ogledalo svietskoga “novog liberalnog poredka” i Soroševog “otvorenog društva”. Jest, i prije su postojali njemu slični sudovi u svim bivšim komunističkim zemljama, poglavito u Staljinovom Sovjetskom Savezu i Titinoj Jugoslaviji, koji su naređivali da se nepodobne osobe najprije uhiti i zatvori, a tek onda traži jesu li za nešto krive. Ali ti “sudski procesi” su uvijek bili vrlo kratki. Ako se uhićenoj osobi u određeno vrieme nije mogla pronaći nikakva krivnja onda je ona, kao i u ovom sudu, jednostavno izmišljena.
Ali nikada prije nitko nije čuo za sud koji je (radi manjka dokaza bilo kakve krivnje) ljude držao u zatvorima 10 ili više godina, a onda ih (kao napr. generale Antu Gotovinu i Mladena Markača) na koncu oslobodio bez ikakve izprike i kompenzacije za krive obtužbe i dugo robijanje.
Svaki čovjek koji u glavi ima imalo sive mase mora se upitati kome je palo na pamet u današnje vrieme, vrieme interneta gdje se u vrlo kratkom roku mogu pronaći milijarde informacija, uzpostaviti forum koji treba deset ili petnaest godina da pronađe je li netko počinio zločin za koji ga se tereti.
Ali, i oni podpuno glupi, a i oni pokvareni, vrlo dobro znadu da taj forum nije ništa drugo nego još jedna politička filijala udruženog zločinačkog podhvata svietske masonske bande protiv hrvatskoga naroda. Netko će reći, pa taj sud je osudio u neke srbske zločince, što je nepobina istina, ali tu se mora razumjeti da je taj sud morao osuditi barem neke od njih ne samo za to što su počinili zločine koji se, uza sve pokušaje međunarodne zajednice nisu mogli prikriti, nego i za to da se taj sud svietu prikaže kao pravedna institucija. Da je ta “međunarodna zajednica” namjerno prikrivala ili u najmanju ruku ignorirala i još uvijek ignorira strašne srbske zločineu Hrvatskoj kao napr. one u Škabrnji, Voćinu, sa zemljom sravnjenom Vukovaru i niz drugih svjedoči činjenica da s njezine strane za njih nitko do danas nije bio obtužen. A za zloč
Nu najprije, počnimo s razlozima za što je taj tzv. tribunal bio utemeljen i tko su bile sile kojima je jedan takav sud bio potreban. Kako svi znamo, prije, za vrieme i poslie razpada Jugoslavije bilo je i još uviek ima niz većih i manjih ratova u raznim dielovima svieta u kojima jedna ili sve strane čine zločine, kao što su; etničko čišćenje, progoni i masovna ubojstva civilnog pučanstva, mučenja i druga nedjela. Ali, izključivši Nüremberški tribunal, od osnutka Organizacije Ujedinjenih Naroda 1945. godine, izgleda da za svietske moćnike nije bilo potrebe za jedan takav međunarodni sud za nijedan od tih sukoba osim za ovaj koji je razorio njihovu (američku, britansku i boljševičku) umjetnu tvorevinu stvorenu u Yalti pri koncu 2. svj.rata.
Odgovor na pitanja o neobjektivnosti, nepravednosti, nezakonitosti i sva druga pitanja u svezi s tim sudom je vrlo jednostavan. Uzprkos demokratskim izborima u Hrvatskoj 1990. godine i deklaraciji o nezavisnosti poslie srbijanske agresije 1991., tvorci Jugoslavije nisu se mogli pomiriti sa smrću njihove omiljene državne tvorevine. Za to su pokušali sve u njihovoj moći da je spase i da kazne sve one koji su po njihovom mišljenju najodgovorniji za razbijanje njihovog komunističkog Potemkinovog sela u kojem je vladao “komunizam s humanim licem”
Kada, poslie četiri godine njihovih embarga na oružje, Vance-Owen, Z-4 planova i raznih drugih manipulacija nisu uspjeli spasiti svoju sotonsku kreaturu oni su bili prisiljeni “spasiti što se spasiti dade”. Jedino što su mogli na tom planu postići bilo je spašavanje jedne Titine “republike” i od nje stvoriti mini Jugoslaviju pod imenom Bosnia and Herzegovina (izg. Baznia end Herzegovina).
Tu “državu”, koju je, kako njezini novi kustosi “Bošnjaci” tumače, stvorio drug Tito (ne na papiru, nego “na vazduhu”, jer bježeći po bosanskim šumama Tito i njegovi tifusari nisu imali puno papira, a još manje onih koji su znali za što se on rabi), još negdje 1943. u Varcar Vakufu ili Mrkonjić Gradu, kako se to mjestance danas zove u čast srbijanskom hajduku, probisvietu Petru Karađorđeviću.
Na suprot drugim tzv. federalnim jedinicama za vrieme Titine vladavine ta umjetna jugoslavenska komunistička jedinica ne samo da nije imala niti jednog atributa bilo kakve državne tvorevine, nego kao takova ustvari nije ni postojala.
U prvom redu, ona je do 1974. smatrana nekakvom republikom Srba, Hrvata, Jugoslavena i “neopredjeljenih”. Poslie 1974. ti “neopredjeljeni” proglašeni su Muslimanima (velikim slovom), ali njih se idalje nije smatralo nikakvim posebnim narodom jer kao poturčeni potomci većinom Hrvata i nešto doseljenih Vlaha to ustvari nikada nisu ni bili), pa je, kako svi znamo, na onom jugoslavenskom komunističkm grbu idalje bio otisnut onaj “plamen s pet buktinja”. Te “buktinje” predstavljale su pet naroda koji su (silom ili milom) sačinjavali tu multinacionalnu federaciju. Nikakvi muslimani, ni Neopredjeljeni, ni Muslimani, ni Bošnjaci (koji nisu postojali do 1992.) nisu bili jedan od tih naroda. Ali eto, jedino ti Bošnjaci i danas slave osnutak te svoje Republike u kojoj ih nije bilo.
U Daytonu je ta nova mini Yugoslavia utemeljena kao Confederation of two entities - Sebian and Bosniak - on fifty-fifty basis”. Uzprkos tome što su bili prvi koji su ustali u obranu Bosne od srbske agresije, bosanski i hercegovački Hrvati su ovdje tretirani kao da oni uobće ne postoje, a onda kada se nije moglo izbjeći da ih se spomene spominjani su kao nekakva neznatna manjina, nešto slično preostalim Indijancima u Americi.
Jedan od prvih koji je s oružjem u ruci ustao u obranu Bosne i Hercegovine i bosansko-hercegovačkih muslimana čije je vodstvo na čelu s islamskim fundamentalistima Alijom Izetbegovićem i Harisom Silajdžićem na sve moguće načine pokušavalo sabotirati tu obranu onom njihovom dobro poznatom uzrečicom - Ovo nije naš rat! - bio je Slobodan Praljak.
Tek onda kad više nije bilo drugoga izlaza ovi zadrti muslimani osnivaju svoju rag-tag “Armiju BiH” kojoj na čelo dolaze oficiri još postojeće JNA te razni kriminalci i vucibatine.
Ta “armija”, sazdana od zadrtih domaćih islamista i podpomognuta uvezenim divljim azijatskim đihadistima, ubrzo će početi s napadima na hrvatske (“kaurinske”) enklave i počiniti grozne zločine nad civilnim pučanstvom u Uskoplju, Busovači, Zenici, Travniku, Vitezu, Kaknju, Jablanici, Lašvanskoj Dolini, Konjicu i nizu drugih mjesta.
Iako vrlo dobro znadu za sve te zločine i tko su zločinci koji su ih počinili, tužitelji i klovne u crvenim pelerinama u Den Haagu nisu smatrali da ijednoga od njih treba pozvati na odgovornost. Kako je nedavno u svom detaljnom opisu ove sudbene šarade napisao branitelj dra. Jadranka Prlića g. Michael G. Karnavas, general Slobodan Praljak nikada u tom sudu nije branio sebe. On to nije morao jer je znao, a znale su i klovne u cervenim pelerinama, da je on podpuno nevin. Ali, kao i mnogi njegovi predci prije njega, on je uviek bio spreman izabrati smrt rađe nego žig zločinca koji je njegovoj častnoj osobi taj nakaradni sudtom svojom sramotnom osudom želio prišiti
Kao i mnogi drugi hrvatski heroji kroz prošla stoljeća, ovim ultimativnim činom Slobodan Praljak je pokazao ovom pokvarenom svietu da je vriedni nasliednik drevnih hrvatskih heroja kao što je bio Nikola Šubić Zrinski, koji se u bitci za Siget, (poznatoj i kao “Bitka koja je spasila zapadnu civilizaciju”) nije plašio sa 2.300 njegovih hrabrih ratnika suprostaviti turskoj sili od 300.000 vojnika.
Poslie mjesec dana neprestane borbe i broja neuspješnih juriša na branitelje i smrti sultana Sulejmana Veličanstvenog (koji je pod Sigetom umro od jada), Turci Zrinskome nude da će ga ako im se preda postaviti za kralja Hrvatske.
Umjesto da primi tu privlačnu ponudu, na 7. rujna 1566., Zrinski i njegovih 800 preživjelih ratnika, otvaraju vrata posliednje utvrde i jurišaju na Turke, iako su znali da će u tom jurišu svi izginuti. I izginuli su. Ali ne prije nego su u ljutom boju Turcima nanieli nove goleme gubitke. Zrinski je pao izrešetan turskim kuglama i strielama. Njegovo mrtvo tielo Turci su dekapitirali i njegovu glavu odnieli u Carigrad novome sultanu. Ali, iako je bitka završena, Zrinski je (već mrtav) nad azijatskim okupatorom odnio još jednu sjajnu pobjedu. Prije nego je sa svojim ratnicima pošao u posliednji juriš Zrinski je naredio da se sve bačve baruta postave na jedno pogodno mjesto i ostavi jedan dragovoljac koji će ga podpaliti kada Turci nahrupe u tvrđavu.
I, kada su veseli Turci poslie njegove smrti navalili u tvrđavu, došlo je do ogromne eksplozije u kojoj je poginulo više od 3.000 Turaka. Dotučeni i obezhrabreni Turci više nisu bili u stanju nastaviti svoj pohod na Beč i dalje na zapad Europe, napustili su razoreni Siget i vratili se natrag odakle su došli.
Kroz burna stoljeća poslie junačke smrti bana Nikole Šubića Zrinskog, njegovo srdce kucalo je u grudima mnogih hrvatskih junaka. Ono je kucalo i u grudima generala Slobodana Praljka koji, kao i Zrinski, nije znao što je strah. Koji je poput Zrinskoga izabrao junačku smrt rađe nego žig sramote koji su preko njegove osobe svietski megazločinci htjeli nametnuti čitavome hrvatskom narodu.
Ali, kao i uvijek, nađe se među nama usijanih glava i diletanata koji u svakome pa i u ovom hrvatskom heroju moraju naći neku falingu, nešto što se ne podudara s njihovim ograničenim shavćanjem smjernice o neobhodnoj potrebi pomirbe sinova hrvatskih ustaša, koji su branili Hrvatsku i “hrvatskih” partizana, koji su je rušili.
Tu smjernicu prvi je osmislio i objavio general Maks Luburić ranih šezdesetih godina prošloga stoljeća, a svi razboriti Hrvati prihvatili kao jedini spas za biološki obstanak hrvatskoga naroda.
Kada je razmišljao o toj ideji spasa, Maks sigurno nije mislio na pomirbu s gamadi koja je zatrovana ideologijom njihovih krvavih otčeva kao što su Stipe Mesić, Ivo Josipović i njima slični, nego s onima koji su odbacili ideologiju njihovih otčeva kao Andrija Hebrang, Marko Veselica, Slobodan Praljak i drugi koji su među prvima ustali u obranu svoga naroda.
Ali, uz golem broj izdajnika izgleda da mi Hrvati imamo i zavidan broj budala. Jednom sam na nekom portalu pročitao kako neki glupak kaže da sumnja u hrvatstvo generala Krstičevića, za to što mu je neka tetka bila u partizanima.
Tuđman je ovu Maksovu ideju devedesetih godine pokušao pretvoriti u stvarnost, ali na podpuno pogrješan način. Ne ulazeći u sve njegove razloge i opravdanja, on je tu pomirbu sinova ustaša i partizana pretvorio u “pomirbu” živih komunističkih krvnika i nepostojećih ustaša. Kao aneks toj pomirbi mudro su u ustav uklopljeni temeljni blokovi jugokomunizma “antifašizam” i “zavnoh”.
Ta je “pomirba” hrvatskome narodu naniela više zla nego velikosrbska agresija i sve javne i tajne antihrvatske rabote vanjskih neprijatelja.
Sva zla koja hrvatski narod danas trpi, u prvom redu ova koja dolaze iz Den Haaga, plod su te “pomirbe”.
Ali, kako reče Otac Domovine dr. Ante Starčević:
Glavna je nesreća Hervatah, da se derže ljudih, a ne načelah, a ne programa. Stoga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačie izpadaju, nego li je on očekivao. Tko sam za se ne mari, čemu da se nada od drugih? Koga nose tuđe noge, neka se ne čudi, ako padne.
VESEO I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ SVIM DOMOLJUBNIM HRVATICAMA I HRVATIMA U DOMOVINI I DILJEM SVIETA!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
