Naš hrvatski jal i nehaj 3.dio
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 12 Siječanj 2018 19:03
Ustaškog bojnika Jakova Barbarića upoznao sam 1963. godine u Ujedinjenim Američkim Državama u gradiću Lackawanna kod Buffala. Zapravo, to je bio naš prvi sastanak lice i lice, a “poznali” smo se prije toga kroz moju suradnju u reviji Ustaša, koju je on uređivao u Argentini. Pošto još onda nisam imao kanadsko državljanstvo nisam mogao ići u Ujedinjene Američke Države, ali taj problem je bio lako riešen.
U ono vrieme bilo je dosta na granici pokazati potvrdu državljanstva, na kojoj nije bilo slike, a i ako bi američki carinici primietili da nešto nije u redu oni bi jednostavno zabranili ulaz u njihovu državu i to bi bilo sve.
Za tu priliku ja sam državljanstvo posudio od Mile Sertića, sina strica Jure, i na granici stražar je samo upitao : “Where do you live?” (gdje živite) i to je bilo sve. Isto se dogodilo na kanadskoj strani prilikom povratka.
Radi velike bojazni od terorističkih napada danas je kontrola na granici puno stroža.
Ulazeći u dvoranu vidio sam Jakova kako stoji obkoljen velikim brojem ljudi. Poznao sam ga jer sam njegovu sliku prije vidio u emigrantskim novinama, a da i nisam on je na neki misteriozan način zračio neku posebnu snagu tako da to nije mogao biti nitko drugi nego on. Ali što je bilo sasvim čudnovato jest činjenica da je on uistinu bio čovjek koji je posjedovao neku posebnu pronicljivost. Iako se nikada prije nismo vidjeli, kada sam se približio grupi u kojoj je on bio, čim me je ugledao on priđe i onim njegovim poznatim gromkom glasom ozviknu: “Ti si moj Zvonimir!”
Mlad ustaša kukavica nije,
Smrt ga gleda on se na nju smije!
“Bilo je to 13. ili 14. svibnja 1945. godine.
Mjesto: negdje u brdima sjeverozapadne Slovenije. Ležali smo na rubu šume i nepomično gledali prema širokoj ravni koja se prostirala pred nama i prema kojoj smo imali uperene naše puške i “šmajsere”. Bilo nas je oko trideset. Bilo je među nama pripadnika Crne Legije i drugih ustaških postrojbi, nekoliko željezničara i dva-tri redarstvenika, a bilo nas je, - i ja među njima - koji do tada nismo imali prilike doći u izravnu borbu s neprijateljem.
Bili smo podpuno odciepljeni od naše vojske i još nismo čuli o Bleiburgu i kolonama smrti. Naš je zapovjednik mladi ustaški bojnik Jakov Barbarić, moj stariji brat.
Iznenada je ravnica pred nama oživila. Sada to nije bio samo žamor koji smo prije čuli i radi kojega nam je bojnik zapovjedio da zauzmemo borbene položaje na rubu šume, nego su prema nama počele dolaziti razne spodobe. Titini partizani.
Sve bliže i bliže dolazili su u bevezanim grupama ne sluteći našu prisutnost.
Počeli smo ih lagano brojiti. Pedeset, sto, dvie stotine, tristotine..... Tada smo ih prestali brojiti. Nas trideset prema njih više od tri stotine.
Mladi bojnik je već prije dao tihi nalog, koji se je nečujno prenosio od jednoga do drugoga: Čekati dok ne dođu sasvim blizu i početi s vatrom jedino nakon što bojnik prvi otvori vatru.
Već čujemo razulareni smieh, prepoznajemo hrapavi govor balkanskoga ološa. Tu je gamad svake vrste,crna ciganska lica.....već nekima vidimo i divlje okrutne oči.
Iznenada osjetim na mome ramenu Jakovljevu ruku. “Bratko, uviek smo se tako zvali, “znaš da ćemo vjerojatno brzo umrieti.”
“Znam, bratko”, ogdovorih mu. “Bit ćemo zajedno do kraja.” “Znam bratko.”
Niemo sam mu stisnuo mišicu, dok mi je pogled bio uperen preko šmajserove cievi prema dolazećoj hordi.
I tada se dogodi neočekivano. Upravo u času je Jakov već bio stavio prst na odponac da otvori vatru, ona divlja banda naglo se zaustavi i sliedeći neke krieštave povike, valda svojih komesara, okrenu naglo u lievo udaljujući se sve više i više, dok nisu podpuno izčezli u gustoj šumi.
Uspjeli smo proći i predati se Englezima. Nekako dvadesetak dana poslie toga dva Engleza nas dvojicu vode u zarobljenički logor. Sjestili su nas ozda u Jeep, dok oni sjede napried. Najedanput bratkov austrijskom dolinom odjene bratkov krasni i zvonki glas: “Popevke sa zlagal....” Englezi nas najprije začuđeno gledaju, a onda se u nedoumici smieše, a popevka zvoni , “Čer mi je težko....”
Da, to je bio moj bratko. U dobru i zlu, uviek nasmijan, uviek vedar, nikada se u životu potužio nije.” Dr. Miljenko Barbarić
Da, takav je bio ustaški bojnik Jakov Barbarić. Takvi su bili i ostali častnici Hrvatskih Oružanih Snaga koje sam tijekom vremena imao čast upoznati.
Takve su bile i one divizije hrvatskih vojnika, branitelja vječne Hrvatske, koji su u smrt išli s pjesmom - Puška puca a strojnice laju, ustaše se živi ne predaju.
Isto takvi bili su i njihovi sinovi, unuci i praunuci koji će 50 godina kasnije još jednom pokazati svietu da je Hrvat vojnik s oružjem u ruci uviek bio vitez, da on to jest i da će to zauviek ostati.
Da, znalo je i između onih najboljih doći do nesporazuma, a ponekad i nemilih međusobnih napadaja, ne toliko iz ideoloških koliko iz tehničkih razmimoilaženja u borbi protiv komunističke Srboslavije i pogleda na političke prilike u određenom periodu.
Tako je 60ih godina došlo i do nekih međusobnih napadaja između Jakova i generala Luburića. Opet ne radi ideoloških razlika, nego radi toga tko je više bio vjeran Poglavniku. Ali, uzprkos svim tim prepirkama među njima je postojalo ono uzajamno poštivanje poznato među hrvatskim vojnicima. Tako je i Jakov bez obzira na sve te trzavice imao visoko poštovanje prema svome bivšem zapovjedniku. To nam je jednom posvjedočio ovom pričom. Kad su se jedne noći negdje 1944. godine on i Maks našli u Sarajevu. Kako je s terena kasno u noć umoran došao u vojarnu Maks je s umornih nogu sazuo cipele. U to je zazvonio brzoglas i neki častnik mu kaže da ga traži Poglavnik. Maks se skoči, uze slušalicu, onako u čarapama udari petu o petu i uzviknu - Na sprem Poglavniče!.
Radi Luburićeve pobune protiv Poglavnikovih razgovora sa Stojadinovićem, mnogi, većinom oni koji nisu imali puno pojma o ničemu, počeli govoriti da je Maks izdao Poglavnika, da je protiv ustaštva i što šta drugoga. Što je bilo najsmiešnije jest da su nam oni koji su sliedili Hefera znali vikati : “Mi smo ustaše, a vi ste Luburićevci!”
Ali istina, koju je svatko znao, bila je da su najustaškiji ustaše bili baš ti “Luburićevci”, članovi Hrvatskog Narodnog Odpora, među kojima su bili mnogi hrvatski ratni heroji, kao pukovnik Ibrahim vitez Pjanić, pukovnik Stjepan Crnički, pukovnik Ivan Stier, bojnik Stjepan Sabolović Fištrović i niz drugih.
Za vrieme Maksova života, a i kasnije kada je na čelo Odpora došao Dinko Šakić, uz male trzavice, kao što je bila ona s Ivicom Hećimovićem (a.k.a. Mile Markić), sve je išlo u priličnom redu, uglavnom jer su glavnu rieč vodili većinom bivši hrvatski ratni veterani.
Ali kasnije, kada su na čelo područnih organizacija došli neki novi, u Jugi školovani, tipovi sve je pošlo stranputicom. Početkom osamdesetih kada su već mnogi stari aktivni članovi umrli, neke ogranke preuzimaju smiešni tipovi, poput onoga Humpty Dumpty-a metar zwanzig visokog a s glavom za dvometraša, u Torontu koji s grupicom slabo pismenih osoba tumače onim starijim da je Karadžićeva fonetika hrvatskija od hrvatskoga korienskog pravopisa i mienjaju ime organizacije - “Odpor” u “Otpor”.
Poslie Heferove smrti 1973. godine, na čelo njegovoga HOP-a najprije je postavljen dr. Ante Bonifačić, a onda Srećko Pšeničnik, muž Poglavnikove mlađe kćeri Mirjane. Uza sve njegove titule, stvarne i izmišljene, Pšeničnik je bio podpuno nesposoban voditi i onu polovicu organizacije koju je osnovao otac njegove supruge. Ali, po mišljenju onih koji su vjerovali u Poglavnikov “testament”, on je ako po ničemu drugom onda po ključu rodbinske veze imao neotuđivo pravo na tu poziciju.
Na saboru koji je održan u Chicagu 23. - 25. studenog 1973., donesena je odluka da se osnuje jedno zajedničko tielo sastavljeno od svih državotvornih organizacija. Iz Ontaria na sabor smo došli; braća Mate i Stipe Ćurić, dr. Asaf Duraković i ja.
Na temelju te odluke u Torontu je 1. veljače 1974. osnovano Hrvatsko Narodno Vjeće.
Za prvog predsjednika izabran je Ante Došen, sin Marka Došena doglavnika i predsjednika Hrvatskog Državnog Sabora u NDH.
U organizaciju su stupile sve hrvatske političke organizacije osim Krnjevićevog krila HSS-e i Pšeničnikovog krila HOP-a.
Jedan dio HSS-e, kojemu je na čelu bio dr. Mladen Giunio Zorkin, pristupio je Vijeću.
Krnjević je sebe smatrao nekakvim legitimnim nasliednikom Stjepana Radića, a Pšeničnik sebe nasliednikom dra. Ante Pavelića (iako ga ovaj, prema pričanju bojnika Barbarića, nije mogao ni smisliti). Krnjević i Pšeničnik su prezirali sve i svakoga tko se nije slagao s njihovim mišljenjem da se novi ratovi mogu voditi zastarjelim oružjem i još zastarjelijim idejama.
Kako onda tako i danas najopasniji neprijatelj hrvatskoga naroda nisu ni strani agresori, ni svi drugi vanjski neprijatelji, nego domaći izdajnici i razne vucibatine.
Jedna od najvećih opasnosti za biološki obstanak hrvatskoga naroda uviek su bili oni koji su radi svoje zavisti uviek bili spremni napadati i blatiti one najbolje među najboljima. Ništa manje danas nisu opasni ni oni koji neprestano lamentiraju o demografskom opadanju i svim drugim problemima skojima je naš narod danas suočen a mirno gledaju kako jugoslavenska i euroslavenska banda na sve moguće načine polako ali sustavno uništava sve što je hrvatsko, a ništa ne poduzimaju da ih se zaustavi.
Oni vjerojatno nisu čuli za onu izreku Edmunda Burke-a : The only thing necessary for the triumph of evil is that good men do nothing. (Jedino što je potrebno da zlo pobjedi je da dobri ljudi ništa ne čine.)
Ali uzprkos svemu tome hrvatski narod ne će nestati, kao što nije nestao kroz skoro petnaest stoljeća franačkih, mađarskih, mletačkih, turskih, srbijanskih, jugokomunističkih i svih drugih najezda, izseljavanja, progona i masovnih pokolja.
Nije nestao za to što su u njegovu obranu uviek ustajali oni malobrojni ali hrabri vitezovi koji su uviek bili spremni rađe poginuti nego biti tuđi robovi. Svi znamo da smo i u ovom prošlom ratu imali niz takvih ratnika koji su mnogostruko moćnijem neprijatelju pokazali da se u hrvatskom narodu kad god prigusti uviek nađe neki novi Višeslav, Domagoj, Tomislav, Zrinsk, Jelačić, Francetić, Gotovina, Glasnović i Praljak.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
