Hrvatska autokefalna pravoslavna crkva
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 19 Siječanj 2018 19:03
Osim Hrvatske pravoslavne crkve u Hrvatskoj ne može i ne smije postojati ni jedna druga pravoslavna crkva
Prije 1. svj. rata na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine postojale su tri pravoslavne jurisdikcije: Karlovačka mitropolija s nadležnošću u Banskoj Hrvatskoj, Bosansko-hercegovačka autonomna crkva, zavisna o veseljenskom patrijarhu u Carigradu i Crkva u Dalmaciji zavisna o mitropoliji u Bukovini.
Zato jer je Dvojna Monarhija bila složena država nije moglo doći do sjedinjenja ovih crkava u jednu jedinstvenu crkvu koja bi imala zajedničkog poglavara. Uostalom, tadašnjim vlastodržcima išlo je u račun da ova Crkva ostane razcjepkana, jer se lakše moglo utjecatina svaki dio posebno
Nakon Versailleske odluke 1918. - 1920. o priključenju hrvatskih zemalja Srbiji, naglo se promienio položaj pravoslavnih crkava u hrvatskim zemljama. Ne vodeći računa o pravima tih crkava, srbijanski je episkopat bez pitanja ovamošnjeg pravoslavnog svećenstva i pučanstva donio odluku o njihovom priključenju Srbskoj pravoslavnoj crkvi i o stvaranju nove srbske patrijarhije u Beogradu s titularnim sjedištem u Peći i Sriemskim Karlovcima. Što je dalje bilo svi znamo.
Osnutkom Hrvatske pravoslavne crkve 1942., ove tri Crkve u sada oslobođenim hrvatskim zemljama sjedinjene su u jednu jurisdikciju. Novim crkvenim ustrojstvom išlo se za tim da se Pravoslavna crkva u Hrvatskoj posve oslobodi uloge koju joj je nametnula Srbska crkva i da se posveti svojoj pravoj zadaći.
Kakav će biti položaj Hrvatske pravoslavne crkve opisao je Poglavnik dr. Ante Pavelić u svom govoru u Hrvatskom Državnom Saboru, gdje između ostaloga rekao i ovo:
“....U pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti Srbske pravoslavne crkve! Zašto? Zato, jer su svagdje na svietu pravoslavne crkve nacionalne crkve.
Srbska pravoslavna crkva je sastavni dio srbske države Srbije.
Hijerarhički je Srbska pravoslavna crkva vođena po državnoj vlasti Srbije. Srbija i njezini državni predstavnici,postavljaju patrijarha ili bar u najmanju ruku pretežno sudjeluju u njegovom postavljanju, a od njega ovisi čitava družtvena hierarhija, od župnika do kapelana. Zve to ovisi o državnoj vlasti Srbije.
To može biti u Srbiji, možda je to moglo biti i u bivšoj nesretnoj Jugoslaviji, ali u Hrvatskoj to ne može i ne će biti!
U državi Hrvatskoj mogu biti internacionalne crkvene organizacije, koje ne ovise ni o jednoj državnoj vlasti, jer ima i takvih organizacija.
Ali ako crkvena organizacija nije internacionalna, ako je partikularna, onda ona može biti samo hrvatska, onda može biti samo takva crkvena organizacija koja u svom duhovnom radu vrši i uživa podpunu duhovnu slobodu, slobodu savjesti ali u svim drugim stvarima mora biti pod nadzorom hrvatske države i njezinih vlasti.
U nikakovu ruku ne ćemo dozvoliti da bilo koja crkva postane političkim sredstvom, napose sredstvom uperenim protiv obstanka hrvatskoga naroda i hrvatske države. Zato će pametni ljudi kojima je do narodnih i vjerskih probitaka znati se snaći, znati skupiti glave i proučiti , promisliti i to pitanje na zadovoljstvo pravoslavlja, na zadovoljstvo naroda i na probitak hrvatske države riešiti.....”
“Nasilno pokrštavanje Srba u NDH”
Od dana uzpostave Nezavisne Države Hrvatske, pa kroz četiri godine, redale su se gotovo svakog dana na Trgu sv. Marka deputecije koje je narod iz pojedinih krajeva države slao da pred državnog poglavara iznesu njegove porebe, želje i pritužbe.
Jedna od tih deputacija bila je i ona dosta brojna deputacija seljaka iz okolice Sunje, koju je dr. Pavelić primio u Jelačićevoj dvorani. Jedan od njih mu je ukratko obrazložio da su oni svi pravoslavne vjere i da su se dogovorili i odlučili da pređu na katoličku vjeru, pa da su došli da ga zamole da odobri njihovu odluku.
Iznenađen takvom odlukom, dr. Pavelić im je između ostalog rekao i ovo:
“....Ja kao poglavar države, kao i moja vlada, te sve državne oblasti, smatramo sve vjere, koje zakonito postoje u našoj državi, jednakopravnim i slobodnim i kao takovi nemamo nikakva interesa na tome da vjernici bilo koje vjere prelaze na bilo koju drugu.
Dakle, kako god mi je žao da ne mogu udovoljiti jednom izaslanstvu naroda, molim vas da odustanete od vašega zahtjeva...”
Dr. Pavelić nije još ni dovršio što je namjerao reći, kad pred njega iz one grupe izstupi jedan starac, postavi se pred njega, malo se nakloni i poče govoriti:
“Poglavniče naš,Ti imaš pravo kad veliš da ove vjerske stvari ne spadaju na Te i da mi to trebamo reći svećenim osobama na koje to spada i mi ćemo to učiniti, ali evo došli smo k Tebi jer se ovdje ne radi samo o vjerskim stvarima, nego i o jednom našem velikom narodnom poslu i, kako bih rekao, iz toga i velikoj važnosti po narod naših sela.
Ja sam prosti seljak, ali sam već evo vidiš podobro star i duge godine u mom životu dale su mi i neku nauku koje morda mnogi dokturi i profesuri u njihovim školama, pa ni mnogi popovi, nisu mogli naučiti. A ja sam dao i caru lijep broj godina, iš’o sam i po svietu i mnogo sam toga naučio.
Ma i kao seljak na svom gruntu, makar i nije velik, kao otac familije imam već lijepi broj velike unučadi i ponešto i praunučadi i znam dobro da u jednoj kući ne mogu biti dva gospodara. Kad se to dogodi težko kući i familiji. A ja znam i to da ako u jednoj kući nema prave sloge onda propada kuća, a Boga mi, kad propane kuća propada i familija jer u takvoj kući nema mira ni Božjega blagoslova. A sad poslušaj!
Naši su pradjedovi Bog zna od kada u ovoj zemlji punog svakog Božjega dobra. U ovoj našoj domovini uvijek smo živili ovdje s našom braćom katolicima kao prava braća i u najvećem prijateljstvu jedni smo druge poštovali i međuse se pomagali. Nikada se nije pitalo jesi li ove ili one vjere, nego samo jesi li dobar i pošten čovjek, jesi li dobar gospodar u kući, dobar otac, dobra mati, dobar sin, dobra kćer, dobar brat, dobra sestra, vršiš li svoju dužnost prema obćini, županiji, državi, plaćaš li u redu poreze kojite pripadaju, jesili služio Cara i jesi li bio dobar vojnik ili nisi.
Tako je to išlo dugo, tako mi je kazivao i moj pokojni otac, a tako je to bilo i još za moje mladosti.
Ali eto, žalibože, ti naši dani što sam ih ja u maldosti proživio, pa do kada sam već bio odrastao čovjek, bili su zadnji lijepi dani. A onda je došla nesreća, ona što je zovu nekom stranjskom riječi, odnijeli je đavli, kako joj kažu, neka propaganda, što su je donijeli oni bezposlice i landravci koji počeše vući se po selima i rušiti mir i bratstvo među narodom. Prokleo ih Bog njih i njihovu propagandu. I od tada sve ode po zlu.
Ti što nosiše tu propagandu počeše nam govoriti da mi nismo Hrvati jer da su Hrvati katolici, a mi da smo pravoslavni i zato da smo Srbi.
Ma ljudi su pitali, kako to, do sada smo uvijek bili Hrvati, a kako sada odjedanput da nismo? Što tu ulazi vjera? Katolici Hrvati, pravoslani Hrvati!
Kako i zašto bi sada morali postati Srbi, kad smo u Hrvatskoj , a ne u Srbiji?
Ali oni su govorili : “Ma što znate vi seljaci, nepismeni i neučeni. Svi su pravoslavni Srbi gdje god oni živili. Zar vi ne svetkujete svetog Savu, zar mu se ne molite i zar ne slavite krsnu slavu svetoga Save, zar ne znate da je sveti Sava bio Srbin, brat srbskoga cara i da je on osnovao srbsku pravoslavnu vjeru?” Ljudi slušali i čudili se, a jednom je moj pokojni otac rekao da što to ima sa narodnosti, da naš Krist nije bio ni Srbin ni Hrvat i da se zna da se rodio u Judeji, a mi mu se svi, pravoslavni i katolici, molimo, pa nikome za to ne pada na pamet da nam kaže da smo čifuti.
Ali propaganda je išla dalje i s vremenom i popovi i oni mlađi počeše puhati u isti rog. Počeše i oni srbovati i govoriti o srbstvu. I narod poče vjerovati. Kako i ne bi kad to i pop govori. Pa onda dođoše izbori, izbori obćinski, pa onda županijski i saborski. I oni od propagande, pa i popovi i učitelji govoriše narodu da mi trebamo praviti našu stranku, srbsku stranku, i raditi protiv hrvatskoj stranki.
I od glasovanja pomalo se prieđe na tučnjave, na kamenje, pa i noževe. I od tada ne bi više mira. A poslije kad dođe Jugoslavija nesreća prevrši sve mjere. To Ti dobro znaš, to znamo svi mi. Znamo što se događalo i ne trebam Ti o tome govoriti. Došlo je vrieme kada nas je ta prokleta propaganda razdijelila, učinila nas neprijateljima jedne drugima, a to je dovelo do svađa, do ubijanja, do osveta i do najveće nesreće među narodom jedne te iste zemlje, a to samo zato što nismo bili svi jedne vjere, nego razdjeljeni na katolike i pravoslavne.
Ali sada je dosta toga! Nećemo više da budemo razdijeljeni od velike većine naroda, nećemo da od naše vjere neprijatelji prave svoju špekulaciju i nećemo da i naša djeca opet kad dođu u prilike koje smo mi preživili trpe što smo mi s toga trpili.
I kao što je jedan Bog, jedan Krist, jedna Bogorodica, jedan krst i jedna vjera, nećemo više da plaćamo račune za tuđu politiku koja je neprijatelj ove naše zajedničke zemlje i države.
Odlučili smo da se ujedinimo s većinom naroda u jednu crkvu kao što smo ujedinjeni u jednoj zajedničkoj domovini i u jednom zajedničkom životu. I zato smo došli k Tebi i molimo Te da nam pomogneš i da Ti odrediš da nam se olakša izvesti našu odluku i da nas u tome nitko ne smeta. I došli smo da Ti čuješ sve to iz naših usta, da tu drugi ne mogu reći laži i da Te prevare, jer Ti si glavar države i moraš znati pravu istinu i pravo mišljenje Tvoga naroda - .
To su bile rieči staroga seljaka, razborita čovjeka koji je svojim zdravim razumom i poučen vremenskim izkustvom posve razumio nesreću koja zadesuje narod razdieljen vjerom što su mu nametnuli dogođaji i kobne posljedice što ih za sobom vuku nesretni ekperimenti s kojima se hoće izrabljivati vjeru u političke svrhe, kao što je to i danas u praksi u našem susjednom Iztoku”.
Sliedi: studija Pravoslavlje u Hrvatskoj
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
