Hrvatska autokefalna pravoslavna crkva (4. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 09 Veljača 2018 17:04
Pravoslavlje u Hrvatskoj
Za vrieme svih prelaza pravoslavnog pučanstva s turskog područja u hrvatske zemlje do godine 1690. nije bilo organizirane niti zakonom priznate pravoslavne crkve.
Mnogi pokušaji pravoslavnih episkopa i pećkih patrijarha s turskog područja da se sjedine s rimokatoličkom crkvom i da priznaju papu vrhovnim poglavarom crkve ostali su bez posljedka, jer Turska nije trpjela nikakve veze sa zapadnom crkvom.
Medjutim, oni episkopi i svećenici koji su prešli u hrvatske zemlje mogli su se slobodno opredjeljivati za sjedinjenje.
S područja rieke Cetine krene se veća masa naroda godine 1530., te se uputi preko Bihaća i naseli se u Žumberak. Kratko vrieme zatim bude osnovana žumberačka granica i kapetanija, na čelu koje su stajali najiztakn utiji hrvatski velikaši kao Zrinski i Frankopani. S ovim narodom je i kaludjer Šime Vratanja, koji bude od cara Ferdinanda II. Imenovan episkopom god. 1608., a od pape Pavla V. posvećen. U to vrieme bio zagrebački biskup Domitrović, koji je potjecao od pravoslavnih roditelja izpod Oštrca. On je odstupio dio svoga imanja među Ivanićem i Čazmom, gdje je sagradjen marčanski samostan u kojem Vratanja dobije svoje biskupsko sjedište.
Tako je među doseljenicima došlo do prve organizacije grkokatoličke crkve u Hrvatskoj.
Daljnja organizacija i razvitak ove crkve imaju svoju posebnu poviest.
Na području Like i susjednih krajeva nastala je čudna simbioza katolicizma i pravoslavlja. U Kosinju na pr., kako bilježi Šime Balenović, iz krajeva pod Turskom odbjegli katolici nisu oko 1696. imali svoje crkve ni svećenika, pa ih je obsluživao pravoslavni svećenik Nikola Uzelac. Kasnije je ovaj Uzelac položio prisegu senjskom biskupu Glaviniću i pristupio katoličkoj crkvi.
U ovim krajevima nisu pripadnici pravoslavne crkve pravili nikakve razlike po narodnosti izmedju sebe i starosjedilaca Hrvata, nego su se u tom pogledu smatrali istovjetnim.
Pojedini intelektualci i javni radnici pravoslavne vjere iz Like izticali su se vidno kao hrvatski nacionalisti. Eugen Kvaternik diže bunu među pretežno pravoslavnimpučanstvom i za vojskovodju pobunjenika imenuje jednog Hrvata pravoslavne vjere. U ovim slučajevima ne radi se o pravoslavcima koji su primili uniju.
Može se reći da je u većem dielu sjevernih hrvatskih zemalja doseljeni pravoslavni puk, mješajući se s pravoslavnima hrvatske krvi i jezika, primio hrvatsko ime i osjećao se hrvatski sve do 1878. godine. A tada se dogadja jedan važan preokret u ovom pitanju.
Kako je poznato, srbski ministar unutarnjih poslova Ilija Savić “Garašanin” izradio je 1842. jedan plan o obnovi Dušanova carstva kakvim ga je on zamišljao.
Taj je plan bio i ostao temeljem velikosrbske ideologije. Njega su se pridržavali svi srbijanski političari i javni radnici. On je izradjen u vrieme kad je Srbija još bila turski pašaluk. Po uputama koje se u njemu nalaze trebalo je izvan Srbije naći ljude koji će raditi na njgovu ostvarenju. Te je ljude bilo lakše naći na područjima koja su držali Turci.
Bosna s Hercegovinom bila je prva na redu.
Turci su pazili da ne dodje ni do kakvoga dodira izmedju naroda ovih pokrajina i naroda izvan turskog područja, pa je to njihovo držanje pogodovalo promičbi pristaša Garašaninova “Načertanija”. Njihovim djelovanjem došlo je do toga da su se u Bosni i Hercegovini kao i u Crnoj Gori i susjednim oblastima, počeli javljati ljudi koji su izjednačavali pravoslavlje sa srbstvom i priklanjati se srbskoj narodnosti. Ovom promičbom nije bio zahvaćen skoro nitko osim malog broja intelektualaca izvan područja koje je pripadalo Turskoj.
Kad je 1878., po odredbama Berlinskig Kongresa, Austro-Ugarska dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, tada su se velikosrbskim agitatorima otvorila vrata u sve hrvatske zemlje i oni počimanju medju pravoslavnim pučanstvom vršiti promičbu u duhu Garašaninovih uputa. Ovo se dogadja u vrieme kada je Hrvatska bila u zategnutim odnosima s Magjarskom i kada pobornici hrvatskog državnog prava nastoje svim silama oživotvoriti to hrvatsko pravo.
Da oslabe hrvatsku oporbu, Magjari traže načina kako će jedan dio pučanstva u Hrvatskoj predobiti za sebe i prikazati mu ideju o ostvarenju hrvatske državne nezavisnosti opasnom. Premda su uvidjali svu opasnost od velikosrbske promičbe morali su joj pogodovati samo da bi time škodili Hrvatima.
Tada nisu ni slutili da bi sa srbske strane mogla za njih nastupiti neka opasnost.
U želji da dobiju povlašten položaj u Hrvatskoj, mnogi su se pripadnici pravoslavne crkve počeli odricati hrvatske narodnosti i nazivati se Srbima. Za vlade bana KarolyaKhuen Hedervarya osobito je bila važna uloga dodieljena sa strane Magjara ovim pravoslavcima s pomoću kojih se mislilo slomiti hrvatski odpor.
Pravoslavni svećenici i učitelji stajali su stalno u vezi s agentima srbske promičbe i nepovoljno utjecali na pučanstvo, nagovarajući ga da se odreče hrvatstva.
O pitanju narodnosti pravoslavnih doseljenika u Hrvatsku imamo u poviestnim vrelima dosta svjedočanstava. Ta vrela ih nazivlju raznim imenima: Raci, Rasciani, Raščani, Iliri, Klementini, Albanci, Vlasi, a samo ponekad Srbi.
Prva tri imena ne znače narodnost nego pripadnost pokrajini ili zemlji Raškoj, ona označuju ljude koji su došli iz Raške, ili pak preko nje, u hrvatske zemlje.
Iliri, Klementini i Albanci znači isto, jer se tu radi o ljudima slavenskog ili albanskog jezika, koji su izbjegli s albanskog područja, ali od kojih svi nisu bili pravoslavne vjere (na pr. Klimenti od kojih su naselja u Velikoj Župi Vuka, Nikinci i Hrtkovci).
Vlasima su nekad Hrvati nazivali ljude romanske krvi. To bi dakle mogli biti slavizirani ili grecizirani Aromunji iz središnjih dielova balkanskog poluotoka.
Zatim tu bi spadali i Cincari koji su nastali simbiozom Albanaca, Grka, Aromunja i Srba.
Sigurno su prečesti slučajevi da se ova imena miešaju i da se daju onima kojima ne pripadaju. Ali je isto tako sigurno da se medju doseljenicima nalazilo pripadnika svh tih skupina.
Gradjansko pravoslavno stanovničtvo u Hrvatskoj, ukoliko nije hrvatske krvi, po svoj prilici je cincarske, a po selima, osobito u planinskim predjelima, vlaške jer su
Vlasi bili polunomadski pastiri, a ovi drugi njihovi nasliednici.
Samo vrlo neznatan dio mogao je biti srbskoga podrietla, a taj dio bio je u svemu podredjen onom neslavenske krvi.
Da nije pravoslavnoj crkvenoj hijerarhiji bila sa strane nametnuta i stanovita politička uloga sigurno je da bi se s vremenom izgubio kod ovoga pučanstva svaki osjećaj pripadnosti nekom drugom nehrvatskom narodu, kao što se to dogodilo u krajevima gdje nisu djelovali svećenicii učitelji koji su bili pod utjecajem veliko-srbske promičbe.
Kako smo vidjeli, pravoslavni doseljenici, bez obzira da li su bili hrvatske krvi ili koje druge narodnosti, nerado su iz početka napuštali pravoslavlje, da ne bi izgubili stečene povlastice, a kasnije i zato što su došli pod utjecaj veliko-srbske promičbe te istodobno došli u položaj skupine koja je oslonom na Magjare mogla pojačati svoj povlašteni položaj u Hrvatskoj. Sve te okolnosti pogodovale su u velikoj mjeri odnarodjivanju ovoga pučanstva i njegovu otudjenju od hrvatskog imena.
Poslie uspjeha balkanskih saveznika protiv Turske godine 1912. -13. Dolazilo je do novog pojačanja promičbe u Hrvatskoj. Ponovnim dolazkom dinastije Karagjorgjevića na srbsko priestolje god. 1903. ova je promičba bila pojačana u velikoj mjeri, a dostigla je svoj vrhunac godine 1908. U vrieme aneksije Bosne i Hercegovine i nakon nje.
Za sve to vrieme promičba je vršena za obnovu Dušanova carstva, u sastav kojega bi došle sve zemlje u kojima žive pravoslavni, pa tako i najveći dio hrvatskih zemalja.
Iza balkanskih ratova nastaje preokret u ovoj promičbi jer se njoj daje obilježje promičbe za osnutak države južnih Slavena.
Zapravo radi se o istoj svrsi, samo se ne-pravoslavnima ta zamišljena država označuje kao Jugoslavija a pravoslavnima kao Velika Srbija.
I u ovoj promičbi velikosrbski agenti namienili su srbskoj pravoslavnoj crkvi glavnu ulogu. Ta je promičba dovela do sarajevskog ubojstva 28. Lipnja 1914., a zatim i do rata iste godine.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
