Hrvatska autokefalna pravoslavna crkva (5. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 16 Veljača 2018 19:03
“Stranka Prava ima narod podučiti da je vjera stvar duševnosti, da se po vjeri ne dieli ni jedan narod, da vjera mora biti slobodna tako da ne smije u ničiju dirati, ni svoju drugom namećati, da narod različan u vjeri, nu jedne narodnosti i domovine, ima biti jedan u sreći i slobodi i da dosadašnja te struke nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijatelju naroda.” Dr. Ante Starčević
Pravoslavlje u Hrvatskoj
- Kad je srbski episkopat 1920. godine bez pitanja pravoslavnog svećenstva i pučanstva u Hrvatskoj, uključujući i današnju Bosnu i Hercegovinu, donio odluku o priključenju iztočno-pravoslavne crkve srbskoj pravoslavnoj crkvi svi ovi pravoslavni vjernici nesrbske narodnosti proglašeni su Srbima, jer je njihova pravoslavna crkva proglašena srbskom i u toj novoj državi nije dopuštena ni jedna druga pravoslavna crkva, osim srbske.
Kao što je za hrvatski narod bio težak udarac gubitak državne nezavisnosti 1918., tako je za hrvatske pravoslavne vjernike bio težak udarac gubitak vlastite crkvene
organizacije i prisilno podvrgnuće organizaciji jedne strane narodnosti, kojoj je bez sumnje bila svrha odnaroditi sve pripadnike pravoslavne nesrbske narodnosti.
Srbski vlastodržci u Beogradu kroz ciele su dvadeset i dvie godine svim sredstvima podupirali ovo odnarođivanje idući u tom još i dalje od srbske pravoslavne crkve.
Oni su počeli pronalaziti Srbe ne samo među Hrvatima pravoslavne vjere, nego i među Hrvatima katoličke, islamske i svih drugih vjera i nastojati stvoriti područja “srbskog naroda”, čime bi se Hrvatska razkomadala u više dielova, te odklonila svaka mogućnost njezinog narodnog jedinstva. Medjutim ovi su planovi posve onemogućeni obnovom Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. godine.
Po svojoj predaji i po kanonima pravoslavna crkva nije svesvjetska (univerzalna), nego nacionalna i samosvojna. Ona se svojom jurisdikcijom redovito poklapa sa stvarnom teritorijalnom nadležnošću države u kojoj ima sjedište.
Razpadom Jugoslavije morala se razpasti i pravoslavna crkva u njoj koja je nosila srbsko ime premda se “službeno” u državi druge narodnosti osim one “jugoslavenske”.
Na pourčju Nezavisne Države Hrvatske nije više bilo mjesta nikakvoj srbskoj crkvenoj organizaciji, pa je posebnom zakonskom odredbom odredjeno da se na području Hrvatske odmah organizira Hrvatska pravoslavna crkva.
Ova je crkva postala samosvojna kao i svaka druga pravoslavna crkva. Ona se u svemu pridržava dogma sv. Pravoslavlja i stoji u prijateljskim odnosima s drugim pravoslavnim crkvama. Osnutkom Hrvatske pravoslavne crkve sjedinjene su u jednu sve tri crkvene jurisdikcije koje su na području Hrvatske postojale prije 1. svj. rata.
Osnutak Hrvatske pravoslavne crkve bio je smrtni udarac ideji velikosrbstva. Kako bi uklonile tu golemu opasnost i nove srbokomunističke vlasti su na brzu ruku htjele s lica zemlje izbrisati svaki njezin trag.
Centralni komitet Komunistiške partije Hrvatske još 1942. godine izdaje proglas da je: „HPC je prjevara, a svećenici, koji su je priznali su izdajce”.
U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su na zijerski način Patrijarh Germogen, sve svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem čitavoga klera.
Uz patrijarha Grmogena Maksimova i sarajevskog episkopa Spiridona Mifku, na zvjerski način likvidirano je: 7 protojereja, 5 jereja, 15 jeromonaha, 1 iguman i 1 arhiđakon, te vjernici (laici): Petar Lazić (predsjednik zagrebačke crkvene općine), Aleksandar Kosmajenko (dirigent crkvenog zbora), S. Fjodorov, A. Dirin, V. Čižov. Ministar Savo Besarović, a general Gjuro Grujić – zapovjednik glavnog stožera vojske NDH - u Beogradu je osuđen na smrt i streljan. Od sveukupno 132 generala u vojsci NDH bilo je 10 hrvatskih pravoslavaca i pravoslavni državljani su proporcionalno sudjelovali u hrvatskoj vojsci (domobranstvo, kasnije Hrvatske Oružane Snage (HOS). Ako je itko od njih preživio posljeratni komunistički teror, to je bilo samo slučajno.
Posliednje rieči koje je dr. Savo Besarović 16. Srpnja 1945. Godine izgovorio pred bojševičkim “narodnim sudom” u Sarajevu bile su: “Imao sam čast biti ministrom u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju Domovinu Hrvatsku. Živio hrvatski narod!
Zadnje rieči glavara glavnog stožera Hrvatskih Oružanih Snaga, generalpukovnika Gjure Gruića pred boljševičkim sudom u Beogradu u rujnu 1945., bile su: Ja nisam nikada bio niti sam se osjećao Srbinom već uvijek Hrvatom. Rođen sam u Sriemskoj Mitrovici od majke Hrvatice katoličke vjere i otca Hrvata pravoslavne vjere. Živjela Nezavisna Država Hrvatska! Živio hrvatski narod!
Na žalost, svi današnji pokušaji obnove Hrvatske pravoslavne crkve su ne sam uzaludni, nego i neozbiljni ako ne znamo da se prije negoli počnemo i misliti o njezinoj obnovi iz Hrvatske mora zakonskom odredbom ukloniti tri glavna podpornja velikosrbstva: Srbsku pravoslavnu crkvu, Karadžićev rječnik i “pravopis” i mit o Jasenovcu.
Ali najčvršći i za Hrvatsku najopasniji podporanj velikosrbstva je onaj četvrti - naša hrvatska kolektivna glupost. Da, glupost, jer kako drukčije nazvati ono gdje i oni istinski hrvatski domoljubi novog arhiepiskopa Hrvatske pravoslavne crkve oslovljavaju sa “Vaše preosveštenstvo”. Ne može se za takve i neke druge promašaje zamjeriti arhiepiskopu Aleksandru jer je navodno rođen u Bugarskoj, ali ti naši novinari koji s njim vode razgovore trebali bi znati bolje.
Kako se i na temelju čega može opravdati uporaba tisuća srbijanština u hrvatskom rječniku kao: metak, sahrana, saučešće, veoma i tisuće drugih, kad za svaku od njih imamo čistu hrvatsku rieč? Kako se može opravdati taj službeni “hrvatski” pravopis koji se danas rabi u Hrvatskoj kad svaka budala zna da je to srbijansko kukavičje jaje silom nametnuto 1954. godine. Zgadi mi se kad i u našim (riedkim) domoljubnim medijima umjesto: sudci, sudče, podatci, podpredsjednik, čitam: suci, suče, podaci, potpredsjednik i tisuće i tisuće tako nezgrapnih srbijanština. Nikada prije “prisajedinjenja” sa Srbima 1918., Hrvati u svojoj poviesti nisu gutali slova, niti su radi zvuka nečijeg izgovora pretvarali jedno slovo u drugo. U nijednom jeziku i pravopisu kulturnih naroda ne postoje takve mutacije.
Naši jezikoslovci (ako ih uobće imamo) i naši akademici o svemu tome šute jer je ta srbijanska zaraza u jugoslavenskim sveučilištima u njihove mozgove usađena tako duboko da nisu kadri shvatiti da su time, ako ničim drugim, postali najefektivinije oruđe za ostvarenje Garašaninovog plana. Što itko od nas može odgovoriti Amerikancu, Kanađaninu i Englezu kad nas, s punim pravom, upita zašto vi srbsko-hrvatski jezik odjednom nazivate hrvatskim jezikom, kada tu nema nikakve vidne razlike?
Evo, prošlo je više 26 godina od osamostaljenja ove današnje Hrvatske a da nije učinjen niti najmanji korak da se barem djelomično uklone ti po obstanak hrvatskoga naroda opasni stupovi velikosrbstva. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja je postojala samo četiri godine, sve četiri u ratnom vihoru, neprestano napadana sa svih strana od svih mogućih neprijatelja, uključujući i tzv. saveznike, na tom i svim drugim pitanjima učinjeno je stotinu puta više nego u ovoj okrnjenoj u 26 godina njezina legitimnog postojanja.
U lipnju 1942. objavljena je Provedbena naredba o zakonskoj odredbi o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o hrvatskom korienskom pravopisu. Naravno, to današnji “hrvatski” pedagozi i političari zovu ustaškim pravopisom.
Utemeljena je Hrvatska pravoslavna crkva. U Hrvatskom Saboru, vladi, niti u ijednoj drugoj državnoj instituciji nije bilo mjesta izdajicama i zakletim neprijateljima hrvatskoga naroda kao što je slučaj s današnjom Hrvatskom. Hrvatske vlasti nisu obtuživale i proganjale hrvatske branitelje. Hrvatsko redarstvo nije proganjalo i maltretiralo čestite Hrvate a štitilo četnike, bijesne boljševike, kriminalce, seksualne perverte i drugi protunarodni i protuprirodni ološ. Državni poglavar nije u hrvatskoj priestolnici prostirao crveni tepih velikosrbskoj četničkoj gamadi, kao što to danas čini gospođa Grabar-Kitarović, koja je zaboravila tko su oni koji su je svojim glasovima postavili na poziciju predsjednice države.
Niti jednog poštenog Hrvata nitko nije smatrao Srbinom zato što je bio pravoslavne vjere. Svaki Hrvat koji u glavi ima i minimum sive materije mora biti revoltiran kad pogleda na ovo što se danas događa. Za primjer uzeti ću trojicu hrabrih hrvatskih branitelja dragovoljaca, braću Predraga i Nenada Gagića i Peđu Mišića. Ovi hrvatski heroji, kao i svi drugi drugi koji su ustali u obranu svoje jedine Domovine, nigdje niti jednom riečju ne rekoše da se smatraju Srbima, ali naši umni domoljubi, koji su automatski Hrvati valjda samo zato što su katoličke vjere, ove hrabre Hrvate zovu “vukovarskim Srbima”.
Nenad Gagić na You Tube-u svakom svojom izjavom dokazuje da je Hrvat i ništa drugo nego Hrvat koji je bio spreman umrieti za svoju Domovinu, za njih je “branitelj srpske nacionalnosti”. Je li Nenadov i Predragov otac Vukašin Gagić, koji je odmah na početku srbske agresija na Hrvatsku svojim sinovima rekao, djeco vaša je dužnost stupiti u obranu svoje domovine, bio hrvatski pravoslavni svećenik ili “sveštenik” SPC-a?
Dok Srbi već više od 150 godina pokušavaju asimilirati sve okolne narode u jednu homogenu srbsku naciju, bez obzira na vjersku pripadnost. Prema tom planu ne samo da su Nikola Tesla i svi pravoslavni Srbi, nego i čisti Hrvati katolici kao Rđer Bošković, Ivan Gundulić i drugi. Jedan od tih je i “veliki srbski kompozitor” Stanislav Binički, sin Hrvata katolika iz Mušaluka kod Gospića i majke Austrijanke. Kao austrougarski inženjerijski bojnik, Stipe Binički je otišao u Srbiju učiti primitivne Srbe u izgradnji mostova. Tamo mu se rodio sin Stanko. Danas se Srbi, gdje god se nalaze, ponose s tim “svojim” umjetnikom i “Srpskom umetničkom zakladom Stanislav Binički”.
Ovo me podsjeća na američku izreku o lopovima: “Those bastards can steal a hot stove from you, and then come back for the smoke.” (Ti mulci su kadri okrasti vam vruću peć, a onda se još vratiti po dim.).
Izgleda da im mi svojim ponašanjem želimo u tome svesrdno pomoći.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
