The Anatomy of a Fraud
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 24 Travanj 2020 13:01
Neal Sher, bivši šef američkoga OSI-a, glavni krivac za protuzakonito izručenje dr. Andrije Artukovića 1986. Jugoslaviji, 2003. godine izbačen je iz odvjetničke komore radi trošenja novca namijenjenog žrtvama holokausta i drugih marverzacija.
Guilty as charged, because you are a Croat!
U izviješću stoji: “Bivši američki vrhunski profesionalac Komisije za međunarodnu restituciju za holokaust izbačen je iz odvjetničke komore. Potez je usliedio poslie godinu dana duge iztrage Neala Shera bivšega šefa vašingtonskog ureda Međunarodne komisije za zahtjeve restitucije za holokaust koju je provela ta ista komisija radi navodnog prisvajanja novca namijenjog žrtvama holokausta. Prema izvorima i unuranjim dokumentima predsjednik Komisije bivši američki ministar vanjskih poslova Laurence Eagleburger je izjavio da je iztraga pokrenuta poslie što je Sher priznao “nedozvoljeno plaćanje troškova za svoja putovanja”. Dne 28. kolovoza 2003. visoki sud zaokružje Kolumbije (District of Columbia) odredio je da se Sher izbaci iz odvjetničke komore. U odredbi se ne navodi razloge za izbacivanje, ali Sher je odmah pristao i podpisao (tzv) Očtovanje pristanka. Takvo očitovanje obično se rabi kada je pravnik pod iztragom ili je pod sumnjom za ponašanje neprikladno odvjetničkom zvanju.”
Bivši glavni direktor Židovskog kongresa, super-zionist Elan Steinberg, brani Shera koji je po njegovom mišljenju “kao lovac na naciste od 1983. do 1994. bio vrlo poštovan za svoj rad u potrazi za ratnim zločincima”,te kako je on kao direktor OSI-a agencije američkoga Ministarstva pravde, “uporno radio na oduzimanju državljanstva i deportaciji tuceta nekadašnjih nacističkih ratnih zločinaca, uključujući i iztragu u nacističku prošlost austrijskog predsjednika Kurta Waldheima i zasluge za postavljanje Waldheima na listu osoba kojima je zabranjen ulazak u Ujedinjene američke Države”. U svome glancanju svoga pajdaša Steinberg ne pozna granice, pa kaže: “Neal Sher je u mnogo slučajeva literalno, ne figurativno, položio svoj život za židovski narod.”
Ali Sherov rad u Komisiji nije baš tako široko cienjen. Prema pisanju The Baltimore Sun-a, Los Angeles Times-a i drugih visokorangiranih medija, za vrieme i poslie Sherova službovanja Komisija je došla pod udar pojedinih kongresmena i grupa ljudi koji su preživjeli holokaust radi trošenja više novca na tobožnje administrativne troškove nego na izplatu preživjelim žrtvama.
Poslie njegova izbacivanja iz odvjetničke komore Laurence Eagleburger je izjavio “Sher je učinio nešto vrlo loše, ali nije zaslužio da mu se čitav žuvot uništi.”
Vidi zionističko-američke pravde! Onaj tko u ime “pravde” ekstemne zionističke falange bez ikakvih dokaza proganja i u smrt šalje nevine žrtve i komu je dokazima potvrđena krivnja za kriminal nije zaslužio da mu se (figurativno) uništi život, a onima koji se toj falangi ne sviđaju, bez obzira na pomnjkanje dokaza da su ikada počinili ikakav zločin, kao napr. dr. Andrija Artuković, treba ga ne figurativno nego literalno uništiti.
Poslie montiranog suđenja bivšem ministru Nezavisne Države Hrvatske dr. Andriji Artukoviću 1986. godine na jugokomunističkom kangaroo-sudu njegov sin Radoslav sastavio je dokumentima podkriepljen prikaz te farse pod naslovom “The Anatomy of a Fraud - The Affidavit of Bajro Avdic” (Anatomija prievare - Očitovanje Bajre Avdića).
Na početkusvi smo mislili da je “svjedočanstvo” Bajre Avdića kao najobičnija komunistička podvala bilo glavni pokretač kojim su jugoslavenski komunisti američkoj OSI (Office of Special Investigations), kako Englezi kažu”, navukli vunu na oči.
To je bila podpuno kriva ocjena. Kako će se vidjeti iz ovoga što sliedi šef te agencije Neal Sher udružen s ekstremnim zionističkim organizacijama navukao je vunu na oči američkom pravosuđu.
Nu počnimo od početka. Radi velikog pritiska zionističkih lobija na pojedine kongresmane i senatore američko ministarstvo pravde (United States Department of Justice) osnovalo je 1979. godine The Office of Special Investigations (Ured za posebne iztrage) s zadatkom identificiranja i, gdje je moguće, protjerivanja pojedinaca za koje se sumnja da su načistički ratni zločinci. Preteča OSI-a bio je SLU (Special Litigation Unit) koji je bio pod nadzorom ureda za emigraciju i državljanstvo (Immigration and Naturalization Services). Kako je navedeno OSI je osnovan da “aktivnost lova na naciste bude neovisna od normalne birokratske mašinerije”.
Prva meta OSI-a bio je dr. Andrija Artuković. Na temelju tobožnjeg svjedočanstva kriminalca ciganina (onda još nije bilo “roma”, cigani su to ime izmislili nekoliko desetljeća kasnije) Bajre Avdića jugokomunističke vlasti su 1951. uložile zahtjev za njegovo izručenje. Parnica se vodila sve do 1959. godine kada je sud u Los Angelesu odbio zahtjev za izručenje navodeći da jugoslavenske vlasti “nisu pribavile ni jedan vjerodostojan i prihvatljiv razlog na temelju kojega bi se moglo vjerovati da je obtuženi kriv za bilo koji od zločina za koje ga se obtužuje.”
Nu kako se u američku politiku polako uvlačila lievo-liberalna struja zionistički su lobiji kako bi poduprli svoje zahtjeve za stotine milijardi dolara restitucije postajali sve agresivniji u potrazi za “nacistima”. U te “naciste” su ubrojeni svi koji su za vrieme 2. svj. rata, iz bilo kojih razloga, bili na njemačkoj strani bez obzira je li se radilo o nekoj višoj ličnosti ili najobičnijem stražarčiću.
Za podizanje obtužbi zionisti su izključivo rabili komunističke falsifikate njihovih tajnih službi, sovjetskoga KGB-a i jugoslavenske UDBA-e.
Dva jasna primjera udruženog zionističko-boljševičkog lova na vještice su obtužbe i progoni Hrvata dr. Andrije Artukovića i Ukrajinca Ivana Demjanjuka. Dr. Andrija Artuković je podpuno nevin 12. veljače 1986. na mučki način izručen komunističkoj Jugoslaviji. O njegovom “suđenju” kasnije.
Progoni Ivana Demjanjuka
Mihail Hanusiak urednik komunističkog tabloida “Ukrainian News” u Americi, poslao je 1975. godine američkom Židovu senatoru Jacobu Javitzu listu s imenima 70 Ukrajinaca koji žive u Americiosumnjičenih da su za vrieme 2. svj. rata bili njemački kolaborateri. Javitz je listu odmah poslao Special Litigation Unit-u koji je imena na listi odmah uzporedio s imenima koje je već imao u svojoj kartoteki. Devet imena, među kojima je bio i Demjanjuk, slagala su se njihovim spiskom, a drugih 69 je odbačeno.
Hanusiak je izjavio da je on ta imena pronašao u arhivima sovjetskih novina prilikom njegove posjete Sovjetskom Savezu 1974. godine. Međutim, SLU je sumnjao da je Hanusiak kao član američke komunističke partije listu dobio od KGB-a. Uzprkos tome SLU je odlučio provesti iztragu protiv Demjanjuka za kojega je Hanusiak tvrdio da je bio stražar u logoru kod Sobibora. Dokaz za Demjanjukovu “krivnju” SLU je našao na njegovoj molbi za vizu 1951. gdje je upisao da je od 1937. do 1943. živio i radio u Sobiboru. To je za njih bila “snažna sporedna potvrda” Hanusiakovih tvrdnji. Pošto agenti SLU-a nisu uspjeli pronaći Demjanjuka, iako je kao slobodan čovjek živio i radio u predgrađu Clevelanda, oni su njegovu sliku poslali u Izrael gdje je pokazan preživjelim zatočenicima logora Sobibor i Treblinka.
Dok nitko od preživjelih iz Sbibora nije prepoznao Demjanjuka kao stražara, devetorica već senilnih zatočenika Treblinke u slici je “prepoznala” notornog, nadasve okrutnog operatora plinske komore,stražara “Ivana Groznog”. Demjanjuk je ubrzo poslie toga “pronađen” u gradiću Seven Hills kod Clevelanda gdje je živio i radio kao i svaki drugi slobodni američki državljanin. Sudske parnice za oduzimanje njegova državljanstva i izručenje Izraelu trajati će godinama i nije bilo izgleda da će na temelju tako nepouzdanih dokaza biti izručen, sve dok nije osnovan OSI na kormilu s “Velikim lovcem na naciste” Nealom Sherom, koji se nije obzirao na to je li netko kriv ili nije.
U jednom svom osvrtu na Sherove makinacije poznati engleski pisac političke i vojne poviesti 2. svj. rata, David Irving, piše: “Neal Sher je bio jedan od najnemoralnijih advokata koji je izronio iz ciele industrije holokausta. On je nevine ljude nemilosrdno progonio i konačno je uhvaćen svojom vlastitom kradljivom pohlepom. Godine 1999. kad je on čak i američku Centralnu obavještajnu agenciju (CIA) obtužio za antisemitizam, ja sam napisao: “Za one s kratkim pamćenjem: Neal Sher nije samo bivši šef OSI-a; njegov ured je bio onaj koji je izmislio obtužbe protiv nevinoga američkoga građanina Ivana Demjanjuka i u Izrael izručio namještanjem, skrivanjem i uništavanjem informacije koje su u podpunosti dokazale nevinost žrtve.”
Demjanjuk je u Izrael izručen 28. veljače 1986. (dva tjedna poslie izručenja dr. Andrije Artukovića), gdje je kao “okrutni stražar Treblinke “Ivan Grozni” osuđen na smrt vješanjem. Ali zahvaljujući hrabrosti njegaova branitelja, bivšega izraelskoga sudca Dova Eitana, koji je poslie 5 godina duge borbe poslie ove smrtne osude uspio dokazati da je “Ivan Grozni” bio neki drugi stražar Ivan Marčenko izraelski Vrhovni sud je, poslie oštrih rieči na račun Shera i američkog sudstva, Demjanjuka oslobodio svake krivnje.
Ali njegov hrabri branitelj, vrstni izraelski jurist, je za to platio svojim životom. Mediji su izjavili da je (poslie što je uspješno obranio svoga branjenika) izvršio samoubojstvo tako što se bacio kroz prozor petnaestog kata hotela Jerusalem. Za svakoga tko nije podpuno lud bilo je jasno o kakvom (samo)ubojstvu se radilo.
Njegov drugi “branitelj” Yoram Sheftel, koji je kasnije glumio da mu je za vrieme Eitanova pogreba neki senilni stari Židov bacio kiselinu u oči, poslie Demjanjukova oslobođenja je zajedno s ekstremnim zionistima izjavio da ako Demjanjuk nije bio stražar u Treblinki za što je bio suđen, da je to morao biti u nekom drugom logoru.
Demjanjuk se poslie oslobođenja vratio u Ameriku gdje mu je kao slobodnom čovjeku vraćeno državljanstvo. Poslie što je izraelski vrhovni sud Demjanjuka proglasio nevinim i “top gun lova na naciste” Simon Wiesental je izjavio da bi ga na temelju takviih obtužbi i on oslobodio.
Nu Sher i radikalni zionisti nisu se mogli pomiriti s porazom i počeli su izmišljati nove “dokaze” da je Demjanjuk, ako ništa drugo, bio na neki način suodgovoran za neke zločine koje su nacisti počinili nad Židovima. Kad ništa drugo nisu mogli pronaći opet su ga postavili za stražara u Sobiboru. Pošto su znali da na temelju tih već nekoliko puta odbačenih obtužbi neće dobiti podržku nijedne više sudske ustanove oni će se, kao i u slučaju Artukovića, za pomoć obratiti nekom magistratu (sudcu najnižeg ranga) i Demjanjuka izručiti Njemačkoj.
Njemačko pravosuđe, koje se ni dan danas ne usudi ni u najblažem obliku suprostaviti ni jednoj zionističkoj obtužbi, bez obzira na to koliko su one više puta podpuno neutemeljene, tužiteljstvo u Münchenu je 2009. Demjanjuka okrivilo za “pomaganje u ubojstvu 27.900 Židova u logoru Sobibor”, u kojemu, kako je izraelski sud već ustanovio, on nikada nije bio.
Ovo podsjeća na one krvave poratne godine kada je svaki hrvatski vojnik i stražarčić i civil bio okrivljen i smaknut za to “što je (svaki od njih) ubio na desetke tisuća Srba.”
Kako stoji u zapisima, Demjanjuk je u Njemačkoj suđen bez ikakva dokaza da je bio povezan s bilo kojim ubojstvom ili okrutnošću, nego na teoriji da je bio stražar u Sobiboru ta da je per se bio kriv za bilo kakova ubojstva. Devedeset dvie godine stari Ivan Demjanjuk umro je 2012. godine u njemačkom zatvoru u Bad Feilnbachu.
Ako netko misli da je ovo ponašanje njemačkih jurista na suđenju Ivanu Demjanjuku u Münchenu bila travestija pravde, što će tek reći o Ivanki Pintar Gajer, Anti Nobilu i Milku Gajskom i drugim jugoslavenskim legistima kada barem i površno razmotri na kakvim “svjedočanstvima” su ovi jugokomunistički klauni na njihovom kangaroo-sudu u Zagrebu izvojevali smrtnu osudu dr. Andriji Artukoviću
Nihov krunski svjedok Bajro Avdić bio je ciganin kriminalac kojega je komunistički sud 1951. osudio na 20 godina robije, ne za to što je navodno služio u nekoj jedinici Hrvatskih Oružanih Snaga, nego za to što je u prvim mjesecima NDH, dok još u mnogim predjelima nije bila uzpostavljena civilna vlast, u selima oko Trebinja kao tzv. “divlji utaša” pobio neke seljake i okrao njihovu imovinu. Robiju u trajanju od 20 godina služio je u Zenici, ali radi “saradnje s narodnim vlastima” pušten je na slobodu 6 godina prije izteka kazne.
Jedan hrvatski vojnik, sada pokojni Kerim Reis, bio je u zeničkoj kaznionici kad i “Crni Bajro”.
Dok smo zajedno uređivali jedne emigrantske novine Kerim mi je pričaoo raznim događajima za vrieme njegove devetgodišnje robije uzeničkoj kaznionici. Bajro Avdić, kojega su zvali “Crni Bajro” ne zato što je bio tamnije kože, nego zato što je bio ciganin, nije doveden u zeničku kaznionicu kao politički osuđenik, u koju kategoriju su spadali svi koji su kao vojnici ili u bilo kojoj drugoj službi služili NDH, nego kao kriminalac osuđen za pljačke i ubojstva. Odmah po dolazku u zatvor počeo je cinkati druge zatvorenike, krasti njihove stvari i izazivati tučnjave.
U to vrieme jugoslavenske su vlasti u svim zatvorima počele s praksom koju su nazvali “revidiranje stava”. To je bila posebna vrsta teroriziranja i mučenja političkih zatvorenika. Robijaši su pojedinačno odvođeni pred udbaške “islednike” koji su ih nagovarali da najprije priznaju “svoje zločine protiv naroda i države”, onda da obtužuju druge i na koncu špijuniraju i Udbi prijavljuju druge zatvorenike. Svako odbijanje “revidiranja” sliedile su rigorozne kazne; premlaćivanja, uzkraćivanje hrane i izolacije u samice u “Staklari” koje su znale potrajati i nekoliko godina.
Odmah po dolazku u zatvor Bajro Avdić je postao šef (kapo) odjeljenja u koje je smješten. Na tom odjeljenju “sprijateljio” se s hrvatskim vojnicima Omerom Muftićem, Zlatkom Mesićem i Hasanom Hadžiosmanovićem koje je svojim udbaškim handlerima obtužio za “zločine protiv naroda”. Pod groznim torturama Muftić i Hadžiosmanović su su zadobili težke ozlieda od kojih će nešto kasnije umrieti, a Mesić je poludio i počeo im govoriti da on zapravo nije on nego neki njegov rođak. Sva trojica su “islednicima” priznali da su za “zločine” Andrije Artukovića čuli od nekih drugih, koji su to opet čuli od nekoga drugoga. Nu to nije smetalo jugoslavenske “juriste” da ove absurdne izjave iznuđene strahovitim mučenjem 1950ih uporabe kao “zaprisegnute dokaze” da je Artuković ratni zločinac. Američki sud ih je odbacio jer ih nitko pametan nije smatrao vjerodostojnim.
Iako je Bajro Avdić za vrieme akcije o revidiranju stava bio u zeničkom zatvoru i, kako će se kasnije vidjeti, dragovoljno “revidirao stav”, njegovo svjedočanstvo se u ovom zahtjevu za Artukovićevo izručenje uobće ne spominje. Ono će na površinu izplivati mnogo kasnije, u nekoliko oblika i uvijek s “friškim” nadodatcima.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
