Kako je izumljen penicilin
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 22 Rujan 2017 19:04
Dr Alexander Fleming
Jedan doktor ovako je opisao situaciju u kojoj je sviet bio prije 2, svj. rata: “Svaka bolnica je imala septički odjel napunjen pacijentima s kroničnim curećim čirevima, sinusima, septičnim zglobovima, a ponekad i meningitisom.” Takvo stanje u svietu bilo je prije 1940. godine, to jest prije izuma penicilina, prvoga antibiotika, kada se mala ogrebotina mogla pretvoriti u smrtonosnu infekciju.
A kako je došlo do toga za ljudski rod jednoga od najvažnijih liekova danas postoje razne verzije, koje su namjerno izmišljene samo zato da se barem i minimalni dio zasluga ne bi pripisao narodu koji, bez obzira na to što on postoji već preko dvije i pol tisuće godina, za naše zapadne “prijatelje” ne postoji osim onda kada u pripisivanju zločina ima ulogu žrtvenog jarca.
U tim nevješto izmišljenim scenarijima prednjače Englezi sa svojim poznatim absurdima pa za izum penicilina kažu: “Postoje neke sumnje o točnosti kako je odkriće da nešto pencillium gljivica (plijesni) može ubiti zarazne bakterije. Mit je da je Fleming, koji je bio famozno neuredan, prije nego je 1928. godine pošao na put nekuda po Europi, na stolu u svom laboratoriju nehotice ostavio nepokritu malu posudu staphylococcus bakterije.
Kada se on vratio nije našao bakterije gdje je u posudi bila plijesan što bi značilo da je penicillium sam došao u posudu. Ali više je logično da je zagađenje došlo iz laboratorija koji je bio jedan kat niže od Flemingovog.”
Znači, u jednu ruku je nemoguće da penicillium sam od sebe dođe u posudu, a u drugu je moguće da se sam uzpne s jednog kata na drugi i dok se on verao po Velebitu, kroz zaključana vrata uđe u njegov laboratorij.
Uvažena engleska gospoda namjerno prešućuju istinu o onome kako i gdje je Fleming došao do spoznaje da se pliesan može pretvoriti u jedan od najefektivnijih antibiotika.
Dr Alexander Fleming je volio pješačiti po brdima Europe, uglavnom zato što je čuo kako ljudi u oskudnim zabitnim brdovitim krajevima, bez ikakve moderne medicinske pomoći, žive dulje od bogatih i ‘naprednih’ Engleza, pa je s ruksakom na leđima znao po nekoliko tjedana pješačiti po tim zabitnim krajevima. Prema pričama koje sam u djetinjstvu čuo od starijih ljudi u mome rodnom selu, jedna od tih njegovih ekskurzija bila je i ona 1928. godine po Velebitu.
Jedne večeri zatražio je prenoćište kod nekog seljaka koji je hodao pomoću štapa -šepao. Dok su sjedili uz ognjište, Fleming je znakovima ruke pitao čovjeka zašto šepa. Čovjek mu je znakovima pokazao da je nogu ozliedio sjekirom, na što mu je Fleming nekako raztumačio da je on liečnik i tražio da mu pregleda ranu.
Kad je seljak skinuo zavoj (krpu kojom je noga bila omotana), Fleming se zaprepastio jer je na rani pod zavojem vidio grumen neke pliesnive žute smjese.
Po svemu što je tadašnja medicinska znanost tumačila, ta pliesan je trebala biti glavni uzrok za nastanak gangrene koja bi, bez amputacije noge, sigurno prouzročila smrt. Ali na njegovo veliko čudo, rana je bila čista i pri koncu zacjelivanja.
Fleming se još više začudio kad je od seljaka saznao da taj stari “antibiotik”, koji narod u tim krajevima od pamtivjeka privija na rane, nije ništa drugo nego obična (nesoljena) palenta od kukuruznog brašna.
Fleming po prirodi nije bio ono što se danas zove nadarenim nerdom, a pošto je bio slabo razgovoran, po povratku u Englesku nije svoje odkriće želio podieliti s drugim znanstvenicima, nego je sam vršio razne pokuse. Pored toga bio je vrlo nestrpljiv pa su njegovi pokusi, koje bi riedko kad dovršio, bili većinom neuspješni. Kasnih tridesetih godina ipak je uspio proizvesti i izprobati male količine penicilina, s različitim rezultatima.
Tek 1940., kada je radi početka 2. svj. rata odkriće antibiotika postalo od primarne važnosti, u pomoć mu je priskočila grupa znanstvenika iz Sir William Dunn School, škole za patologiju u Oxfordu, među kojima su bili dr. Ernst Chain i dr. Howard Florey.
Oni su novi antibiotik u povojima (penicilin) podvrgli rigoroznom procesu analize, pokusa na miševima itd. Rezultat je bio toliko uspješan da ga je dr. Florey opisao riječima, “Izgleda da je ovo pravo čudo.”
Sepsa, otrovanje koje nastupa kao odgovor na infekciju, bila je onodobna ebola vrlo težka za liečiti i većinom smrtonosna. Sada će se moći izliečiti sa svega nekoliko tableta. Dr. Howard Florey (Australac) tada je izjavio da je u životu liečnika “najstrašnije gledati mlade ljude osakaćene ili uništene a ne biti kadar ništa učiniti.” To je bilo za vrieme relativnog mira u svietu.
A možemo zamisliti koliko je gore stanje bilo za vrieme ratova kada su milijuni ranjenika, težko i lako ranjenih, umirali od rana koje su postale septične i kada je jedini spas bio amputacija ranjenih udova, a rane na dielovima tiela koje se nije moglo amputirati većinom smrtonosne.
Malo kasnije, kada je penicilin postao najpopularniji liek na svietu, Florey je na sve to postao nekako ravnodušan i u oprečnosti onome što je prije govorio, rekao: “Ljudi misle da smo ja i drugi radili na penicilinu zato što smo bili zainteresirani za patnje čovječanstva. Ne mislim da nam je to ikada palo na pamet. Ovo je bila interesantna znanstvena vježba i, zato što je bila od neke vriednosti za medicinu, bila je vrlo zadovoljavajuća, ali to nije bio razlog zašto smo mi počeli na tome raditi.”
Ali u ovome slučaju, što je možda i bilo potrebno jest tvrdoglavi praktični doktor kao Florey, rađe nego raztreseni znanstvenik kao što je povremeno znao biti Fleming. Florey je jednom za sebe rekao da je on “akademski drumski razbojnik koji je jurio za svakom novčanom podporom da se iztraživanja nastave.”
Pošto u Vel. Britaniji nije naišao na puno razumievanja, Florey je 1941. otišao u Ameriku i s nekim farmaceutskim firmama dogovorio proizvodnju penicilina.
Na početku progres proizvodnje je bio vrlo spor. U ožujku 1942. polovica proizvedenog penicilina u Americi upotrebljena je za liečenje jednog pacienta koji je bolovao od streptokokalne septicemije.
Do lipnja te godine proizvedeno je dosta penicilina za 10 pacienata. Ali, kada se Amerika podpuno uključila u rat s Njemačkom u Europi i Japanom na Pacifiku, u akciju je stupio američki Ratni odbor za proizvodnju (The War Production Board) s planom da penicilin u što kraćem roku bude na razpolaganju američkim trupama na bojištu. Za vrieme izkrcavanja u Francuzkoj u proljeće 1944., saveznički vojnici mogli su računati na 2,3 milijuna doza penicilina proizvedenog u Americi.
Na koncu rata proizvodnja se popela na 6,46 milijardi doza godišnje.
Antibiotici
Po definiciji antibiotik je kemijska tvar koju proizvodi jedan organizam a destruktivna je za drugi organizam. U orginalu riječ je složena od grčkih rieči anti (protiv) i bios (život). Na temelju toga nastala je rieč ‘antibiosis’ koju je 1889. godine prvi uporabio Pasteurov učenik Paul Vilemin, a ona literalno označava proces kojim se jedan život može upotriebiti za destrukciju drugoga.
U davna vremena stari Egipćani, Kinezi i Indijanci iz Srednje Amerike rabili su pliesan za liečenje otrovanja u ranama, ali, kako današnji znanstvenici misle, oni nisu razumjeli vezu anibakterijalnih svojstava pliesni i liečenja bolesti.
Potraga za antibioticima počela je negdje u drugoj polovici 1800tih godina, kada su znanstvenici počeli vjerovati u teoriju koja povezuje bakterije i druge mikrobe s uzrocima mnogih bolesti i počeli raditi na iztraživanju liekova kojim bi se uništilo bakterije koje prouzročuju bolesti.
Njemački liečnici dr. Rudolf Emmerich i dr. Oskar Low bili su prvi koji su 1890. uspjeli proizvesti ‘pyocyanase‘, liek protiv mikroba . To je prvi antibiotik koji je bio upotrebljen za liečenje bakterijalniog otrovanja ali, na žalost, on nije bio uspješan.
Kasnije će na temelju penicilina američki mikrobiolog Selman Waksman 1943. godine izumiti ‘streptomycin’, prvi u novoj klasi liekova ‘aminoglycoside’. Streptomycin je rabljen za liečenje tuberkuloze, ali problem s ovim liekom su bili vrlo žestoki side efects ili, kako se to kaže u Hrvatskoj, nuspojave.
Kasnije, 1955., američki kemičar Lloyd Conover patentirao je ‘tetracycline’ koji je postao jedan od najefektivnijih antibiotika u Americi. Smith Cline Beecham izumio je 1989. polusintetički antibiotik ‘amoxicillin’. Ovaj vrlo efektivni liek od 1998. u Americi je poznat i pod imenima amoxil i trimox.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
